Dan je počeo sasvim obično, kao i mnogi prije njega, sve dok mi muž nije poslao kratku poruku da mora hitno otputovati zbog posla. Rekao je da ide u Zagreb i da se vjerovatno neće vratiti tokom vikenda. Takve situacije su se dešavale i ranije, pa me vijest nije pretjerano uznemirila. Uzvratila sam mu poruku, više iz navike nego iz potrebe, i nastavila svoj dan sama sa našom jednogodišnjom bebom, prihvatajući to kao dio života koji smo zajedno izgradili.
Vikend sam provela uobičajeno — briga o malom djetetu traži mnogo energije, ali sve je išlo koliko-toliko glatko. U nedjelju popodne, dok sam pokušavala uspavati kćerkicu, stigla mi je nova poruka. Rekao je da su se pojavile komplikacije i da se neće vratiti još nekoliko dana. U trenutku dok sam čitala, osjetila sam težinu koja se skupila negdje duboko u stomaku. Pomisao da ću još dugo biti sama, zatvorena u istim zidovima sa neprekidnim obavezama, umorila me više nego što sam očekivala.
Nisam imala snage da se žalim niti da mu prigovorim. Šta god da bih rekla, ne bi promijenilo situaciju. Odložila sam telefon, pokušala da smirim misli i onda mi je palo na pamet rješenje — mogla bih otići kod sestre. Živi tridesetak kilometara dalje, sasvim dovoljno da promijenim sredinu i udahnem malo drugačije atmosfere. Pomisao da ne budem sama ulila mi je neobično olakšanje.
Brzo sam spakovala stvari za bebu i nas dvije smo krenule. Nisam joj najavila dolazak, željela sam je iznenaditi i pružiti sebi mali predah. Vožnja je protekla mirno, beba je zaspala, a meni se činilo da će mi prijati malo razgovora i toplog društva.
Kada sam stigla i pozvonila, dočekao me je sestrin uznemiren izraz umjesto uobičajene topline. Uvela me je unutra i tiho rekla da trenutno ne može da me primi. U njenom stanu je bio čovjek s kojim je u tajnoj vezi. Njen muž je dugo u inostranstvu, a ona je oduvijek imala impulsivnu stranu. Iako me to nije iznenadilo, pogodila me je spoznaja da moj plan da nakratko pobjegnem od svakodnevnice više ne postoji.
Nisam željela praviti neprijatnost, poljubila sam je u obraz i rekla da se ne brine. Sa bebom sam se vratila u auto i krenula nazad. Povratak je izgledao duži nego što jeste. Kada smo ušle u stan, beba je odmah zaspala, a ja sam ostala sama u tišini koja me pritisnula snažnije nego obično.
Sjedila sam u polumraku i razmišljala o svemu što se nakupilo posljednjih mjeseci — koliko često sam sama, koliko puta sve obaveze padaju na mene, dok je on daleko. Nisam željela da mu zamjeram, ali osjećaj iscrpljenosti bio je stvaran. Negdje u toj tišini pojavila se i jedna misao koja me iznenadila — ne želja da učinim nešto pogrešno, već samo potreba da osjetim da postojim i kao osoba, ne samo kao majka koja se stalno prilagođava.
Shvatila sam da te misli govore više o mom umoru nego o mojim namjerama. Govore o potrebi za pažnjom, razumijevanjem i pauzom od rutine koja me nerijetko preplavi. To nije bila želja da nekome naškodim, već odraz toga da mi je potrebna podrška koju već dugo ne dobijam u pravoj mjeri.
Razmišljala sam i o sestri — možda i ona pokušava popuniti neku prazninu, možda se bori na svoj način. Svatko nosi svoju težinu drugačije. Ali ono što sam morala naučiti jeste da moje trenutne misli ne smiju da me guraju ka ishitrenim potezima. One su samo znak da mi treba predah, razgovor, blizina nekoga ko me razumije.
I dok sam sjedila u tihoj sobi, shvatila sam nešto važno:
moram naučiti da tražim pomoć, da priznam kada mi je teško i da dozvolim sebi prostor da se saberem.
Moj propali odlazak kod sestre ipak mi je otkrio nešto bitno — koliko mi znači društvo, toplina i osjećaj da nisam sama. I koliko usamljenost može zamagliti misli, ali ne mora određivati moje odluke.
