Danas smo odlučili pisati na temu intuicije djece i zastrašujućih situacija koje nas uče kako je bitno vjervati vlastitim osjećajima.
Bio je to običan ponedjeljak, ali trenutak u kuhinji zauvijek je promijenio moj život. Dok sam pripremala ručak, moja trogodišnja kćerka Mila igrala se sa svojim plišanim medom i veselo pjevušila. A onda je sve utihnulo. Njene suze i drhtavi glas skrenuli su mi pažnju na kantu za smeće. Prvo sam pomislila da se radi o insektu, ali ono što sam tamo pronašla bilo je daleko strašnije.
Kada sam podigla poklopac, među ostacima hrane i papira virila je poznata tkanina. Bio je to Miliin meda, ali izobličen, sa poderanim očima, rasparanim ustima i natpisom „Ćuti“ ispisanim crnim markerom. Moje srce je preskočilo otkucaj. Pogledala sam u Milu i pitala ko je to učinio. Njene riječi su me šokirale: „On, mama… on što dolazi kad spavaš.“
- U trenu mi je tijelom prošla jeza. Mila je pokazala na prozor i rekla da je to čovjek koji nas posmatra kad ga ne vidim.
- Na staklu se jasno vidio otisak muške ruke s unutrašnje strane. Značila je to jedinu osobu koju sam mogla prepoznati – mog bivšeg muža, koji je imao zabranu prilaska zbog nasilja.
Strah i bijes su se isprepleli, a prva reakcija bila je da zgrabim dijete i izađem iz kuće. Pozvala sam policiju drhtavim glasom. Uviđaj je potvrdio ono čega sam se bojala – na stražnjim vratima pronađeni su otisci. Policajac je tada rekao: „Ovaj čovjek je bio ovdje. Ne noćas, već prije nekoliko dana. Ostavio je lutku kao poruku.“ Nisam mogla govoriti, samo sam stiskala Milu u naručju i plakala. Tri dana kasnije, priveli su ga u obližnjem motelu, gdje su pronašli predmete iz naše kuće. Njegove riječi prilikom hapšenja bile su: „Htio sam da zna da sam još uvijek tu.“
Ova rečenica odzvanjala mi je u glavi danima. Bila sam svjesna da sam, vjerujući svojoj kćerki, spriječila ono što je moglo biti mnogo gore. Prema podacima Sigurne kuće u Sarajevu, broj žena koje se obraćaju za pomoć nakon prijetnji i uznemiravanja stalno raste, a djeca često prva osjete da nešto nije u redu. Njihova intuicija nije imaginacija – to je glas koji odrasli često zanemaruju.
- Danas, tri godine kasnije, Mila spava mirno. Izbacile smo starog medu, a na njegovom mjestu stoji nova lutka s natpisom „Hrabrost“. Taj simbol nas podsjeća da se nikada ne smijemo vraćati u tišinu i šutnju.
Naučila sam da se glas djece ne smije ignorirati. Kada dijete kaže „vidim“ ili „bojim se“, odrasli moraju stati i poslušati. Psiholozi stalno naglašavaju važnost povjerenja između roditelja i djece. Institut za mentalno zdravlje Srbije navodi da ignorisanje dječijih strahova može dovesti do trajnih trauma, dok otvoren razgovor jača osjećaj sigurnosti. Upravo zato, danas učim Milu da se njen glas računa i da ima pravo da ga izrazi.
Ono što me dodatno ohrabrilo jeste i podrška sistema. Policija je reagovala brzo, a kasnije sam dobila i savjete od nevladinih organizacija koje pomažu žrtvama porodičnog nasilja. Autonomni ženski centar iz Beograda u svojim izvještajima navodi da je rana prijava ključna za sprečavanje težih posljedica. U mojoj priči, upravo ta brza reakcija spasila je nas dvije od još jednog kruga nasilja.
- Na kraju, ovo iskustvo me naučilo da opasnost može doći u najtišim trenucima i da djeca često vide ono što odrasli odbijaju priznati. Strah koji sam osjetila tog dana pretvorio se u snagu – snagu da vjerujem svojoj kćerki i da zaštitim nas obje.
Zato, kada dijete pokaže prstom i kaže „mama, vidi“, nikada nemojte reći „nije ništa“. Ponekad se baš u tom „ništa“ krije sve.
