Pevačica Olja Kaleusa se zbog bolesti povukla sa javne scene i sve više vremena provodi u prirodi,saznajte više u nastavku članka ….
Nekadašnje zdravlje Olje Karleuše činilo se kao neupitno – uvijek vitalna, predana zdravom načinu života, bez poroka, bez loših navika. Nije pila, pušila, izbjegavala je kafu, gazirano, živjela disciplinirano. Uprkos tome, neočekivano se suočila s teškom dijagnozom – tromb.
Sve je počelo naizgled bezazleno – osjetila je bol u listu noge, koji ju je podsjećao na običan grč. Nije bilo otoka, nije bilo upozoravajućih znakova koji bi joj dali naslutiti ozbiljnost situacije. Ignorisala je simptome i nastavila sa svakodnevicom, sve dok nije postalo teže disati. Uslijedio je osjećaj kao da je stegnuta u grudima, kao da nosi preusku odjeću koja joj onemogućava pun udah. Tada je potražila pomoć ljekara.
Dijagnoza je bila šok – rekli su joj da ne smije da ustaje iz kreveta, čak ni do toaleta. Sve dok se tromb ne „veže“, morala je ležati potpuno mirno. U tim danima, strah je bio prisutan svakog trenutka, a terapija se svodila na čekanje. Ležanje, terapija antikoagulansima, i nada da će tijelo odraditi svoje.
– Kad su mi rekli da je to tempirana bomba, osjećala sam kraj.
U tim teškim danima, najteži trenutak nije bio fizički bol. Bio je to onaj kad joj je sin, Pavle, prišao i pitao:
“Mama, jel’ tačno da ćeš da umreš?”
To pitanje ju je pogodilo dublje nego išta drugo. Našla je snagu da mu, s osmijehom, kaže kako će živjeti još dugo – najmanje do 92. ili 96. godine – jer to je sebi davno zacrtala. Taj humor u trenutku očaja bio je jedini način da zaštiti svoje dijete od stvarnosti koju ni ona sama još nije do kraja prihvatila.
Nakon izlaska iz bolnice, počela je niz ispitivanja. Srećom, tromb nije bio nasljedan. Iako uzrok nije otkriven, odlučila je da se više ne osvrće unazad. Gleda naprijed – u život koji želi živjeti punim plućima.
Danas, Olja sve više vremena provodi u prirodi. To je njen način da se regeneriše, da pronađe mir i obnovi energiju. Kaže da joj boravak u tišini šume ili na planini vraća ono najdublje u njoj – zahvalnost i ljubav prema životu. Priroda, kaže, budi spokoj koji ljekovi ne mogu da daju.
Naučila je da se ne pita više zašto se to desilo. Nije tražila opravdanja. Fokusirala se na to kako dalje živjeti bolje, svjesnije, prisutnije. Ne kao neko kome je bolest definisala budućnost, već kao neko ko je izašao iz tame s jasnijim pogledom na ono što je stvarno važno.
Ovo iskustvo za nju nije bilo samo zdravstvena bitka, već životna lekcija. Naučila je da ništa nije garantovano – ni zdravlje, ni vrijeme. Naučila je i koliko je važno slušati svoje tijelo, ne potcjenjivati signale koje ono šalje. Najvažnije od svega, naučila je koliko je važno biti tu za one koje volimo i koliko ljubavi i hrabrosti stane u jednu rečenicu izgovorenu djetetu, kad te ono pita hoćeš li da umreš.
Njen put je sada ispunjen svjesnijim izborima. Umjesto da gleda na bolest kao poraz, vidi je kao prekretnicu. Njene fotografije u prirodi nisu tek slike – one su svjedočanstvo novog pogleda na život, nježne borbe da se svakom novom danu pristupi s poštovanjem.
I za kraj, ostaje misao koju često ponavlja: nije poenta živjeti dugo, već živjeti dobro. Ako doživi 96 – sjajno. Ali ako i ne doživi, želi da svaki dan koji ima bude ispunjen radošću, smijehom, ljubavlju i zahvalnošću – jer to je, kaže, jedini način da pobijediš ono što te jednom pokušalo slomit
