Boravak u staračkom domu često se doživljava kao završno poglavlje života,jedan psiholog je boravi tamo i donosi svoje mišljenje…
Život u staračkom domu nosi slojeve stvarnosti koje rijetko ko primijeti. Mnogi stariji ljudi, tamo smješteni zbog bolesti, osamljenosti ili nemogućnosti porodice da se o njima brine, prolaze kroz posljednje godine svoga života daleko od očiju društva. Međutim, ono što se svakodnevno dešava iza tih zidova daleko je dublje i emotivnije od slike koju većina ljudi ima.
Valery Khazanov, psiholog i psihoterapeut, proveo je osam mjeseci u jednom takvom domu u New Yorku. Njegov cilj nije bio samo da pruži profesionalnu pomoć, već i da razumije šta znači stariti, gubiti snagu, ali zadržati emocije. Svakodnevno je razgovarao sa starijim osobama, pomagao im da se nose s tugom, usamljenosti i strahom, ali i slušao njihove uspomene, smijeh i neostvarene snove.
Kroz to iskustvo, otkrio je nekoliko duboko značajnih lekcija koje su mu promijenile pogled na život. Jedna od prvih stvari koju je primijetio bila je važnost ličnih predmeta. Svaki korisnik doma sa sobom donosi samo nekoliko stvari – najčešće to su fotografije unuka, stare knjige, ručno rađeni pokloni i poneki komad odjeće. U malim sobama nema prostora za mnogo, pa ono što ostaje uz njih postaje simbol onoga što ih je kroz život oblikovalo.
Druga lekcija vezana je za rutinu. Mnogi stariji ljudi imaju čvrsto utvrđen dnevni raspored, koji im daje osjećaj kontrole i svrhe. Jedna žena u svojim devedesetim ustajala je svakog jutra u isto vrijeme, vježbala, čitala, pila čaj i svakog dana s istom prijateljicom razmjenjivala riječi. Taj ritam, koliko god jednostavan bio, držao ju je na nogama. Dosljednost i red postali su snaga njenog života.
Khazanov je također shvatio da emocionalni život u starosti ne prestaje. Ljudi i dalje flertuju, šale se, zaljubljuju, pa čak i raspravljaju. U tom prostoru nije nedostajalo osjećaja – naprotiv, bili su snažniji nego ikad. Starost ne briše emocije, ona ih često ogoli do srži. Ljubav, čežnja, ljubomora i nježnost i dalje postoje u svakom pogledu i dodiru.
Posebno su ga dotakli trenuci kada bi neko držao fotografiju svoje preminule supruge ili djeteta i tiho govorio o danima koji više ne postoje. Ti trenuci nisu bili sentimentalni – bili su iskreni podsjetnici da život vrijedi onoliko koliko ga dijelimo s drugima. I kada sve drugo nestane, ostaju uspomene, osjećaji i povezanost koju su izgradili s bližnjima.
Usamljenost je bila prisutna, ali i tu se rađala solidarnost među štićenicima. Ljudi su jedni drugima postajali porodica. Dijelili su obroke, razgovore, ponekad i tišinu. Bili su rame jedno drugom. U toj tišini znao se čuti smijeh, pokoja pjesma, ponekad i šapat molitve.
Valery je često razmišljao koliko su te priče dragocjene. Shvatio je da starost nije tragedija, već faza života u kojoj se može pronaći smirenje, mudrost i dublje značenje. Njegovi pacijenti nisu tražili mnogo – samo da ih neko vidi, čuje, sasluša. I to im je često bilo dovoljno.
Jedna od najvažnijih spoznaja koju je ponio iz doma bila je da živjeti s punim srcem ne prestaje sa godinama. Ljudi u staračkom domu i dalje vole, nadaju se, brinu, boje se i sanjaju. I dalje žele da osjete toplinu druge ruke, da čuju riječ podrške, da znaju da nisu zaboravljeni.
Ono što nas stariji uče je da ne smijemo odlagati ljubav, izvinjenja, zagrljaje. Jer sve ono što im je ostalo, jeste ono što su davali drugima dok su bili snažni. Njihov život sada je tiši, ali ništa manje vrijedan. U tišini njihovih dana krije se bezbroj lekcija koje mi, još u punoj snazi, često zanemarimo.
Na kraju, Khazanov poručuje: starost nije kraj, već početak dubljeg razumijevanja života. I ako imamo sreće, i mi ćemo jednog dana doživjeti tu fazu. Neka nas njihove priče nauče kako da starimo dostojanstveno, a još važnije – kako da živimo saosjećajno, sada
