Kiša je jako padala a autocesta je bila okupana sa vodom. Farovi automobila su se reflektirali na mokroj cesti, te su pri tom stvarali velike probleme vozačima.
Ubrzo su stigli na mjesto nesreće. Automobil je bio potpuno zgužvan u jarku, a para se podizala iz motora. Mark je brzo prišao vozilu, prepoznavši ozbiljnost situacije. Sa iskustvom koje je stekao tokom godina, znao je što mora učiniti. Bez razmišljanja, izvukao je ženu iz automobila. Bila je mlada, krvava i prekrivena staklom, a puls joj je bio slab. Disanje joj je bilo nepravilno i plitko, a ona je izgledala potpuno bez svijesti.
Mark je djelovao automatski. Bez oklijevanja, počeo je pružati pomoć – stabilizacija, davanje kisika, imobilizacija vrata. Ti postupci su mu bili kao autopilot, jer je znao sve što treba učiniti. On je bio profesionalac, te je svaki njegov pokret bio precizan i brz.
- Dok je nastavio s pružanjem pomoći, žena je napokon počela disati. Mark ju je tada pogledao u oči i osjetio kako se sve u njemu smrzava. Zadrhtao je. U tom trenutku srce mu je gotovo stalo. Bio je to trenutak kad su se svi osjećaji, svi prošli trenuci, vratili u njegov život. Prepoznao je je.
Bila je to Sarah, njegova bivša žena. Žena koju nije vidio već više od pet godina. Pogledao ju je i srce mu je bilo teško. Sjećanja su mu dolazila u valovima – svi oni bolni trenuci, smijeh, zajednički trenuci, večeri provedene zajedno. Znao je da je prošlost sada iza njega, da je sve to prošlo i da je ona otišla iz njegovog života. No, sada, gledajući je ponovo pred sobom, sve se iznova oživjelo. Bilo je to kao bolno podsjećanje na nešto što je bilo, ali više ne može biti.
Mark je nesvjesno stisnuo njezinu ruku, pokušavajući da povrati kontrolu nad svojim emocijama. Srce mu je bilo u grču, no morao je ostati smiren. Imao je osjećaj da se cijeli svijet oko njega zaustavio u tom trenutku. No, tada je ugledao nešto što mu je dodatno uzdrmalo dušu.
- Na tlu pored njega ležao je dječji ruksak, prevrnut. Mark ga je izvukao i otvorio. U njemu je bila plišana igračka i fotografija. Fotografija je bila starija, ali jasno je na njoj bila Sarah, a uz nju je stajala mala djevojčica. Na poleđini fotografije bio je natpis: “Tata, dolazimo te vidjeti.”
Markovo srce je drhtalo. Pogledao je u ženu ispred sebe, koja je sada bila pred njim, polako dolazeći do svijesti. I dok ju je gledao, shvatio je nešto strašno. Ovo nije bila slučajnost, niti nesreća koja je jednostavno došla. To je bila namjera. Ona se vraćala u njegov život.
Bile su to misli koje su ga paralizirale. Kako je mogao biti siguran u to? Mogla je to biti samo slučajnost, no osjećao je da nije. Fotografija u ruksaku, dječja igračka… Sve to mu je govorilo nešto drugo. Možda je postojala veza između njih dvoje koju je on morao još jednom shvatiti.
Mark je morao ostati smiren, jer je znao da nije vrijeme za donošenje brzih zaključaka. Nije znao kako će dalje. Osjećao je da je previše zakopčan u prošlosti, ali on je bio u nesvijesti u tom trenutku – nije znao je li to ona stvarno bila. A sada, suočen s njom ponovo, sve su mu misli bile pomiješane.
- Sarah se polako oporavljala, iako su njezini pokreti bili sporadični. Mark nije mogao da veruje da je ona tu, ispred njega, živuća i povređena. I dok je nastavljao pružati pomoć, osjećao je kako se prošlost vraća kao nepozvani gost. Onda je shvatio – on nije bio spreman za povratak tih emocija.
Iako je znao da je prošlo puno vremena, sada je bilo jasno – ona je odlučila ponovno biti dio njegovog života. Sve je bilo jasno, ali nije znao kako se nositi s tim. Kako dalje? Taj trenutni susret bio je tek početak nečega većeg.
- Mark je stajao pored nje, gledajući u njeno lice. Šok i tjeskoba su ga preplavili. Više nije mogao kontrolirati sve emocije koje su ga iznenada zahvatile. I tako je čekao. Morao je čekati, jer ništa nije bilo jasno. I dok je čekao da ona počne bolje disati, mogao je samo razmišljati – kako će dalje?
Bila je to sudbina, vraćala se u njegov život, a Mark je samo mogao čekati, svestan da neće biti lako nastaviti dalje, ali da to mora učiniti.
