Kroz nesvakidašnje životno putovanje panonskog mornara i njegove nekonvencionalne odluke, može se svjedočiti koliko je važno dopustiti srcu da bude kompas koji vodi život.
Cijeli svoj život Đorđe Balašević je boravio u svom rodnom gradu Novom Sadu, nastanjen u sklopu matične kuće koja se nalazila u ulici Jovana Cvijića. Ono što ovom narativu daje dodatnu intrigu je osebujna tradicija unutar njegove obitelji, gdje je svaka sljedeća generacija svom prezimenu dodavala pokoje slovo dok se ono na kraju nije ustalilo u svojoj konačnoj manifestaciji kao Balašević.
Burne 1941. godine, u vrijeme kada je bilo posebno teško, moj djed Đorđe Balaš, vjerni pravoslavac, gajio je brigu za duhovno dobro naše obitelji. Kako bi osigurao da smo primili sakrament pomazanja, odlučio je posjetiti općinu i platiti simboličnu pristojbu. Taj čin rezultirao je našom transformacijom iz Balaševa u Balaševića. Zanimljivo, izvorno prezime moga oca bilo je Balašev, pa sam i ja u početku bio poznat kao Balašević. Naše prezime ostalo je dosta rijetko, čak i do danas, nalazimo ga samo u periferiji Homoljskih planina. No, vjerujem da nam je svima zajedničko nasljeđe koje potječe od Vlaha. Ova sjećanja, koja je podijelio izvanredni umjetnik, vraćaju nas u godine njegova formiranja.
Cijeli život živio je u istoj kući u kojoj je proveo djetinjstvo. Ova je kuća bila dom četiri generacije prije njega, stvarajući osjećaj originalnosti i osobne povezanosti. Podizanje vlastite djece u ovom poznatom okruženju donosi mu neizmjernu radost i ispunjenje. U neobičnoj ulici Jovana Cvijića doživio je pravo djetinjstvo koje je podsjećalo na avanture Toma Sawyera. Njegova pet godina starija sestra Jasna odigrala je značajnu ulogu u njegovom ranom obrazovanju, naučivši ga čitati od malih nogu i njegujući njegov urođeni talent. Vještom rukom i virtuoznim umom zabilježio je najdraže uspomene iz svog odrastanja na stranicama svoje knjige “Kalendar mog djetinjstva”.
Ulaskom u srednju školu sve je doživjelo preobrazbu. Njegov otac, predstavnik bivše jugoslavenske organizacije, osigurao je posao u inozemstvu, što je rezultiralo gubitkom kontrole. Njegov otac je bio odsutan s roditeljskih sastanaka, ostavljajući ga da se više zbližava s majkom, koja je uvijek isticala njegovu genetsku sličnost s njezinom stranom obitelji. Balaševići su bili točni i poštovali zakone, rano su se budili, ažurno se javljali na sudske pozive i među prvima glasali. S druge strane, rodbina njegove majke bila je sklonija sanjarenju. U srednjoj školi njegove su ocjene pokazivale neobičan obrazac, bio je izvrstan u srpskom i društvenom predmetu, a mučio se s fizikom, kemijom i matematikom. Unatoč svojim naporima, nikada nije mogao napredovati u ovim predmetima. Balašević, redoviti učenik, prije teškoća uspio je doći do treće godine srednje škole. Naposljetku je završio ostatak srednjoškolskog obrazovanja izvanrednim studijem i nakon toga upisao fakultet.
Zbog izostanka matematike na prijamnom ispitu i privlačnog visokog indeksa, geografija se pokazala savršenom akademskom nastavom. Međutim, njegova strast prema glazbi navela ga je da napusti sveučilišni studij nakon objavljivanja svog debitantskog albuma, čineći povratak na akademiju nemogućim.
Intrigantno je da nikada nije pohađao glazbenu školu; njegova glazbena sposobnost bila mu je prirodna. Nije mogao shvatiti zašto je njegovim vršnjacima bilo čudno što zna skladati tekstove. Pretpostavljalo se da je to općepoznato, a svoj jedinstveni talent shvatio je tek kasnije. S 18 godina je prvi put uzeo gitaru u ruke, iako su ga drugi uvjeravali da je prekasno za početak. Počeo je pisati pjesme za koje je znao da ih nikada nikome ne može u potpunosti objasniti. Nije se smatrao glazbenikom, a kad god bi trebao ispuniti formular, kao zanimanje bi naveo “tekstopisac”. Umjetnikov glazbeni put započeo je s bendom Žetva, koji je sam osmislio. Ostali članovi benda bili su njegovi prijatelji iz srednje škole.
Prijelomni trenutak za njih je bio dobivanje radijskog termina za snimanje jedine pjesme “U razdeljak te ljubim”. Iako je to bio tango koji nikad nije osobito volio, otvorio mu je vrata koja su ga dovela do kasnijeg putovanja. Nedugo nakon toga odlazi iz benda, a s prijateljima iz srednje škole razigrano je osnovao grupu Rani mraz iz inata, znajući da rani mraz uvijek šteti urodu. U početku su mislili da će to biti privremena veza jer nitko od njih nije bio vješt glazbenik, no njihova pjesma “Prva ljubav” postala je veliki hit u Jugoslaviji i više nije bilo povratka. Zatim su Rani mraz pokušali spojiti s grupom Suncokret, nakratko Borom Čorbom i Biljom Krstić. No, Bora se ubrzo razišao zbog kreativnih razmimoilaženja. Bora i Bilja su neko vrijeme nastupali kao duo dok nisu shvatili da je najbolje da nastave samostalno.
Godine 1982. odlučio je nastaviti solo karijeru nakon što je objavio dva albuma s prethodnim bendom. Kasniji uspjeh njegova glazbenog puta rezultirao je stvaranjem 12 novih albuma, od kojih je svaki po popularnosti nadmašio prethodni. Unatoč njegovim brojnim postignućima, njegovi su roditelji ustrajno osuđivali njegov glazbeni put, zagovarajući umjesto toga da nastavi studij geografije, svoje izvorno područje stručnosti. Nažalost, nikada nisu došli ni na jedan njegov koncert, a ostala su dva prazna mjesta koja su simbolizirala njihovu odsutnost. No, kako sam priča, njegov život je bio bez smjera sve do trenutka kada se na scenu pojavila njegova supruga Olivera. Okolnosti njihovog susreta mnogima se mogu učiniti nestvarnim.
Došavši u Novi Sad sa skromnom stipendijom iz rodnog Zrenjanina, Olja je već bila poznata ličnost u svijetu gimnastike, olimpijska nada i reprezentativka. Njezina su postignuća bila posebno impresivna s obzirom na izazove s kojima se suočavala u ekspanzivnoj državi Jugoslaviji. S druge strane, bio je privilegiran mladić, potjecao je iz bogate građanske obitelji, s roditeljima koji su radili u inozemstvu i prepustili ga samom sebi u dobi od osamnaest godina. Prisjećajući se njihovog prvog susreta, živo se sjeća igranja nogometa na Štrandu s prijateljima iz Studenjaka kada se ona iznenada pojavila. Imala je nestašni plan na umu i predložila joj je da se zajedno okupaju u vodi. Ako bi odbio, u šali mu je predložila da za “kaznu” drži njezine ukosnice. Budući da joj se odlučio ne pridružiti, povjerila mu je svoje male stvari, natjeravši ga da sjedne u pijesak i strpljivo čeka njezin povratak s plivanja. Upravo je u to vrijeme imao priliku svjedočiti njezinom zadivljujućem nastupu, promatrajući njezin graciozan ulazak u vodu i zadivljene poglede koji su pratili svaki njezin pokret.
U studenom su je nazivali stjuardesom zbog nevjerojatne sličnosti s modelom iz reklame zrakoplovne kompanije. Njezin graciozni zaron u vodu, praćen savršenim saltom, plijenio je pažnju svakog promatrača, a nijednog muškarca nije ostavio ravnodušnim. U tom trenutku sve mu je postalo jasno, kao da je skinut veo – ispričao je Panonski mornar, poznat po albumu “Dnevnik Starog Momka” objavljenom 2001. godine, koji je bio posveta njegovoj najvećoj ljubavi i izvor podrške. Zanimljivo je da je svaka od dvanaest pjesama na albumu nazvana po ženskoj liniji, a kada se spoje početna slova tih imena, otkriva se prava bit albuma: Olja je ultimativna inspiracija.