Bez obzira na to koliko su emocije snažne, ponekad se dogodi da ljubav izgubi svoj jezik. Da postane tišina među dvoje ljudi koji su se nekad razumjeli bez riječi. Tako je bilo sa mnom i mojom ženom. Iako smo se voljeli – i volimo se još uvijek – naš odnos se već neko vrijeme gasio tiho, kao svijeća na vjetru. Svađe su se množile, riječi su postajale oružje, a sitnice – razlog za udaljavanje.
U početku sam pokušavao pronaći objašnjenje. Zašto smo postali stranci? Šta je to što nas je odvuklo jedno od drugoga? Ali, odgovori nisu dolazili. Ili su bili zamagljeni emocijama koje nisam umio prepoznati. Možda sam, u svom racionalnom pristupu, zanemario ono što je bilo pred očima – da ponekad ljubav ne umire naglo, već polako, kroz nerazgovorene riječi i potisnute osjećaje.
U trenutku očaja predložio sam razdvajanje. Nisam to uradio iz bijesa, ni iz želje da se udaljim trajno. Više iz potrebe da razjasnim vlastite misli, da dam i sebi i njoj prostor da dišemo bez pritiska. Nadao sam se da će nam vrijeme odvojeno pomoći da shvatimo koliko nam značimo. Nije bilo suza s njene strane, nije bilo ni riječi protivljenja – samo tiho klimanje glavom. To me tada umirilo, ali danas… danas znam da je ta tišina govorila više nego ijedna svađa koju smo vodili.
Proveo sam dvije sedmice daleko od kuće, analizirajući, razmišljajući, tražeći logiku tamo gdje je nikad nije ni bilo. I kada sam se vratio, dočekala me stvarnost za koju nisam bio spreman.
Moja supruga – žena koju sam znao u dušu – stajala je ispred mene gotovo neprepoznatljiva. Smršala je deset kilograma. Izgledala je fizički prisutno, ali duhovno odsutno. Njen pogled više nije imao onu iskru, lice joj je bilo umorno, a tišina između nas sada nije bila izbor – bila je posljedica bola.
Taj trenutak me pogodio snažnije od svih naših prethodnih rasprava. Jer sam tada shvatio koliko sam joj nanio bola, ne fizički, ne riječima, već neprisutnošću, nesposobnošću da osjetim ono što ona proživljava. Dok sam ja pokušavao “sagledati situaciju”, ona je tonula. I to mi je otvorilo oči.
Ona je oduvijek bila srce naše veze. Sve što je radila, radila je srcem – voljela je bez straha, živjela intenzivno, davala se do kraja. Nikada nije kalkulisala, nije vagala riječi, nije se pitala da li će pogriješiti ako nešto osjeti. A ja… ja sam uvijek bio onaj drugi pol – razum, stabilnost, tišina u oluji. Ali ponekad ni najstabilnija tišina ne može nadjačati bol koju izazove nedostatak prisutnosti.
Mi smo dva svijeta – ona emocija, ja logika. I nekada smo se upravo zbog toga savršeno nadopunjavali. Ali sada, kad je njoj trebalo više osjećaja, više prisutnosti, više sigurnosti – ja sam bio daleko, zatvoren u svoje misli. I tek sada, kada vidim posljedice, osjećam se bespomoćno.
Pitam se kako da to ispravim. Kako da vratim ono što smo imali, kako da joj pokažem da još uvijek vidim u njoj ženu koju volim više od svega. Da nisam odustao, da nisam otišao da bih je ostavio, već da bih pokušao shvatiti kako da je ponovo zagrlim na pravi način.
Učim sada da ljubav nije u analizi, nije u tišini ni u razumu. Ljubav je u djelima, u prisutnosti, u pogledu, u tihoj ruci na ramenu kada riječi ne pomažu. Ljubav je u malim stvarima koje sam zaboravio dok sam tražio “veću sliku”. A ta slika je bila predamnom cijelo vrijeme – ona.
Znam da možda neću moći da izbrišem njenu bol. Ne mogu da joj vratim dane koje je provela u suzama dok sam ja “mislio”. Ali mogu da budem tu – sada, odmah, svakog dana. Mogu da naučim da osjećam više, da pričam više, da volim glasnije.
Na kraju, u meni ostaje mješavina tuge, krivice i nade. Tuge jer sam zakasnio da je razumijem. Krivice jer sam bio tih kad je ona trebala riječi. I nade – jer vjerujem da još nije kasno. Da u nama postoji snaga da pronađemo put jedno ka drugome.
Naša ljubav nije nestala. Samo se izgubila u tišini. A tišinu se može pobijediti – riječima, pogledima, dodirom, poniznošću. I hrabrošću da se kaže: “Pogriješio sam. Ali još te volim. I ne odustajem od nas.”
