Brat je na sudu tvrdio da je on sam brinuo o bolesnom ocu i da mu zato pripada kuća, a onda je advokat kao svjedoka pozvao medicinsku sestru iz kućne njege

Najteže je kad te za laž ne optuži stranac, nego rođeni brat. I to pred sudom. Poslije tatine smrti, brat je tražio da mu pripadne cijela porodična kuća. „Ja sam tri godine sam brinuo o ocu“, rekao je sutkinji, glasom punim suza. „Sestra nije dolazila. Nije ni zvala.“ Sjedila sam u klupi i gledala ga, ne vjerujući šta čujem. A onda je moj advokat ustao i rekao: „Časni sude, pozivam svjedoka. Medicinsku sestru iz kućne njege, koja je tri godine dolazila u tu kuću.“

Tata i kuća

Zovem se Dijana. Moj tata Milorad bio je penzionisani željezničar, udovac, tvrdoglav i ponosan čovjek. Živio je sam u porodičnoj kući na kraju grada, u kojoj smo brat Goran i ja odrasli.

Prije tri godine, tata je doživio moždani udar. Ostao je djelimično nepokretan. Trebala mu je pomoć za sve: da ustane, da se okupa, da jede. Doktori su predložili dom. Tata je odbio. „Iz ove kuće me iznesite samo jednom.“

Pa sam ja preuzela. Sljedeće tri godine:

• svaki dan poslije posla vozila sam se četrdeset minuta do tatine kuće,
• kuhala sam mu, kupala ga, mijenjala posteljinu, davala mu terapiju,
• vikendom sam spavala kod njega, na kauču u dnevnoj sobi,
• i preko doma zdravlja organizovala sam kućnu njegu, medicinsku sestru koja je dolazila tri puta sedmično da previja rane i mjeri pritisak.

Goran je živio deset minuta od tate. Dolazio je, kad je dolazio, za praznike. Na pola sata. Uvijek je imao „puno posla“.

Sud

Tata je otišao prošle zime. Testament nije ostavio. Po zakonu, kuća je trebala da se podijeli na pola, između Gorana i mene. Ali Goran je podnio tužbu. Tražio je da mu sud dodijeli cijelu kuću, jer je on, kako je tvrdio, „tri godine sam njegovao oca“, a ja sam „samo čekala nasljedstvo“.

Na ročištu, Goran je govorio uvjerljivo. Plakao je. Pričao je o noćima pored tatinog kreveta, o kupanju, o lijekovima. Sve ono što sam radila ja. Samo s njegovim imenom. Doveo je i dvojicu svojih prijatelja, koji su svjedočili da su ga „viđali kako ulazi u očevu kuću“.

Ja nisam imala ništa. Ni slike, ni snimke. Ko slika dok mijenja pelene bolesnom ocu? Sutkinja me pogledala sumnjičavo. Goranov advokat se smiješio.

Svjedokinja

A onda je ustao moj advokat, gospodin Kovač, stariji, miran čovjek. „Časni sude, pozivam svjedoka. Gospođu Azru, medicinsku sestru iz službe kućne njege doma zdravlja, koja je tri godine, tri puta sedmično, dolazila u kuću pokojnog.“

Goran je problijedio. Okrenuo se prema svom advokatu i nešto mu šapnuo. Nije znao da sestra Azra postoji. Nikad je nije sreo. Jer nikad nije bio tu kad je ona dolazila.

U sudnicu je ušla žena od pedesetak godina, u jednostavnom kaputu, s debelom fasciklom pod rukom. Sjela je na mjesto za svjedoke. Mirno je pogledala sutkinju.

Dnevnik posjeta

„Gospođo Azra“, pitao je advokat Kovač, „ko se brinuo o pokojnom gospodinu Miloradu?“

Sestra Azra je otvorila fasciklu. „Časni sude, po propisu, za svaku posjetu vodim dnevnik njege. Upisujem datum, vrijeme, šta sam radila, stanje pacijenta i ko je od porodice bio prisutan. Ovdje su sve posjete. Četiri stotine šezdeset osam.“

A onda je počela da čita, mirnim, službenim glasom:

1. „Prisutna kćerka Dijana. Pacijent okupan, čista posteljina, kuhan obrok u frižideru. Kćerka prijavila da je prespavala kod oca.“
2. „Prisutna kćerka. Pitala za novu terapiju za dekubitus. Kupila lijekove.“
3. „Prisutna kćerka. Pacijent kaže: ‚Moja Dijana ni dana ne propusti.‘“
4. i tako dalje, stranica za stranicom.

Sutkinja je pitala: „A sin? Koliko puta je u dnevniku upisan sin?“ Sestra Azra je prelistala. „Dva puta, časni sude. Za tri godine. Oba puta za Božić.“

Treći upis

U sudnici je nastala tišina. Goranov advokat je ustao: „Prigovor! Dnevnik pokazuje samo dane kad je sestra bila prisutna. Moj klijent je mogao dolaziti u druge dane.“

Sestra Azra je mirno okrenula još nekoliko stranica. „Postoji i treći upis o sinu, časni sude. Nisam ga htjela čitati ako ne moram.“ Sutkinja je klimnula. „Pročitajte.“

„Prije godinu i po dana, sin je došao u kuću u vrijeme moje posjete. Sa sobom je imao papire za notara i tražio od oca da ih potpiše, rekavši da su ‚za struju‘. Pacijent je tog dana bio dezorijentisan i nije prepoznavao gdje se nalazi. Upozorila sam sina da otac nije sposoban da potpisuje dokumente. Sin se naljutio i otišao. Slučaj sam prijavila svom nadređenom i ljekarki porodične medicine. Prijava je u prilogu.“

Sestra Azra je iz fascikle izvadila kopiju prijave, s pečatom doma zdravlja, i predala je sutkinji. Goran je spustio pogled. Njegovi prijatelji, svjedoci, gledali su u pod.

Tatine riječi

Advokat Kovač je postavio još jedno pitanje: „Gospođo Azra, da li vam je pokojni ikad nešto rekao o svojoj djeci?“

Sestra Azra me pogledala. Prvi put, glas joj je zadrhtao. „Jeste. Mnogo puta. Ali jednom, posljednje zime, dok sam mu previjala ranu, rekao mi je: ‚Sestro, ako se oni jednog dana budu svađali oko ove kuće, vi recite istinu. Vi ste jedini svjedok koga imam.‘ Zapisala sam to u dnevnik. Taj dan.“

Pokazala je stranicu. Datum. Tatine riječi. I njen potpis. Plakala sam u klupi, bez glasa.

Odluka

Sutkinja je donijela odluku za mjesec dana. Goranov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju je pisalo da tvrdnje tužioca „nisu potkrijepljene, a u suprotnosti su sa službenom medicinskom dokumentacijom“. Kuća je podijeljena po zakonu, na pola. A za pokušaj da navede bolesnog oca da potpiše dokumente, slučaj je proslijeđen tužilaštvu na dalju provjeru.

Ja nisam tražila više od svoje polovine. Nikad nisam ni htjela. Htjela sam samo da se zna istina. Da tata nije bio sam. I da ga je neko volio do kraja.

Goran mi se, poslije presude, nije javio. Prošlo je pola godine. Jednog dana, ostavio mi je poruku na telefonu, kratku: „Izvini. Bilo me je sramota što nisam bio tu. Pa sam lagao da nisam ja taj koji nije bio tu.“ Odgovorila sam mu samo: „Tata ti je oprostio za Božić. Oba puta. Ja ću pokušati.“

Dnevnik njege

Poslije presude, odnijela sam sestri Azri buket cvijeća i kutiju kolača u dom zdravlja. Odbila je da uzme bilo šta drugo. „Ja sam samo pisala šta sam vidjela, Dijana. To mi je posao. Ali rijetko kad posao znači ovoliko.“

Iz ove priče naučila sam:

• Ljudi koji se stvarno brinu o bolesnima rijetko imaju dokaze. Nemaju vremena da slikaju, jer su zauzeti brigom.
• Medicinske sestre i njegovateljice vide više nego iko. Njihova riječ i njihovi zapisi vrijede.
• Ako njegujete roditelja, čuvajte račune za lijekove, poruke i papire iz kućne njege. Nadamo se da vam nikad neće trebati.
• Laž pred sudom može izgledati uvjerljivo. Ali istina je zapisana negdje, i jednog dana stigne.

U tatinoj kući, koju sada dijelimo, na kuhinjskom zidu visi jedna uramljena stranica. Kopija iz dnevnika njege, koju mi je sestra Azra poklonila. Na njoj, tatine riječi, zapisane njenim rukopisom: „Moja Dijana ni dana ne propusti.“