Svaka porodica ima svoje male rituale. Kod nas je to bio mamin utorak. Dvadeset godina, svakog utorka u deset, mama je obukla svoj najbolji kaput, stavila malo karmina i rekla: „Idem kod frizera.“ Vraćala se oko dva. Uvijek s istom frizurom. Nikad kraćom, nikad drugačijom, nikad ofarbanom. Kad mi je, sa trideset godina, to konačno postalo čudno, jednog utorka sam krenula za njom. Nije otišla kod frizera. Otišla je do vrata zatvora na kraju grada.
Mama i njeni utorci
Zovem se Ana. Moja mama Divna je mirna, tiha žena, krojačica u penziji. Tata je umro prije pet godina. Od tada je mama živjela sama, ali svoje utorke nije propustila nikad. Ni kad je imala temperaturu. Ni kad je padao snijeg. Ni na dan tatinog ispraćaja.
Kao dijete, nisam ništa primjećivala. Kasnije, počela sam da vidim sitnice:
- mama se iz „frizerskog salona“ uvijek vraćala s istom frizurom, nekad čak i neočešljana,
- uvijek je sa sobom nosila torbu s hranom: pitu, kolače, kesu jabuka,
- kad bi se vratila, sjela bi u kuhinju i dugo šutjela, gledajući kroz prozor,
- a kad sam je jednom pitala kako se zove njena frizerka, rekla je: „Ma, šta te briga, dijete.“
Mislila sam da ima nekoga. Da se viđa s nekim. Tek kad je tata otišao, a mama nastavila s utorcima, shvatila sam da to nije to.
Utorak u oktobru
Jednog utorka, uzela sam slobodan dan na poslu. Sačekala sam u autu ispred mamine zgrade. U deset, mama je izašla, s torbom u ruci. Sjela je u gradski autobus. Pratila sam autobus kroz cijeli grad, do posljednje stanice. Mama je izašla i pješačila još deset minuta. Do jedne visoke sive zgrade, s bodljikavom žicom na zidovima.
Kazneno-popravni zavod.
Mama je stala u red s drugim ljudima, uglavnom ženama. Pokazala je ličnu kartu stražaru. Stražar joj se nasmiješio, kao staroj poznanici: „Dobar dan, teta Divna. Na vrijeme, kao i uvijek.“ I ušla je unutra.
Sjedila sam u autu i nisam mogla da dišem. Koga moja mama posjećuje u zatvoru? Dvadeset godina?
Čekanje ispred zatvora
Čekala sam je tri sata. Kad je izašla, oči su joj bile crvene. Prišla sam joj. Kad me ugledala, torba joj je ispala iz ruke. „Ana… šta ti radiš ovdje?“
„Ja bih tebe trebala pitati, mama. Dvadeset godina idem ‚kod frizera‘? Koga ti posjećuješ?“
Mama je sjela na betonsku ivicu pločnika, ispred zatvora. Dugo je šutjela. A onda je rekla, tiho: „Tvog brata.“
Brat koji je bio „u Njemačkoj“
Imam starijeg brata, Aleksu. Dvanaest godina stariji od mene. Sjećam ga se slabo, kao kroz maglu: visok, nasmijan momak koji me nosio na ramenima i kupovao mi lizalice. Kad sam imala šest godina, nestao je. Roditelji su rekli da je „otišao da radi u Njemačku“. Da „ne može da dolazi“. Da „ne voli da piše“.
Tata o njemu nikad više nije pričao. Kad bih pitala, ustao bi od stola. Vremenom sam prestala da pitam. Mislila sam da me je brat zaboravio.
A brat je, sve to vrijeme, bio dvadeset minuta od naše kuće. Iza bodljikave žice.
Šta se desilo te noći
Na pločniku ispred zatvora, mama mi je ispričala ono što su tata i ona dvadeset četiri godine krili od mene:
- jedne ljetne večeri, kad sam imala šest godina, igrala sam se ispred zgrade. Jedan pijani muškarac iz susjednog ulaza me zgrabio i pokušao da me odvuče u svoj podrum,
- Aleksa, tada osamnaestogodišnjak, vraćao se s treninga. Vidio je. Potrčao je. Potukao se s tim čovjekom, da me otme iz njegovih ruku,
- čovjek je pao niz stepenice podruma i udario glavom. Nije preživio,
- sud nije priznao da je bila nužna odbrana, jer „nije bilo dokaza“ da me čovjek htio povrijediti. Ja sam bila premala da svjedočim, a niko drugi nije vidio. Aleksa je osuđen na dugu kaznu.
„Ti si te noći plakala, i sutradan si sve zaboravila“, rekla je mama, kroz suze. „Doktor je rekao da je to od šoka. Da je bolje da ne znaš. Tata je odlučio da kažemo da je Aleksa u Njemačkoj. Mislio je da te štiti. A ja sam svakog utorka išla kod njega. Dvadeset četiri godine. Da zna da ga nismo zaboravili.“
Brat iza stakla
Sjedila sam na pločniku ispred zatvora i plakala kao nikad u životu. Moj brat je izgubio mladost zbog mene. A ja sam mislila da me je zaboravio.
Sljedećeg utorka, otišla sam s mamom. Prvi put. Stražar me pogledao i rekao: „Vi ste sigurno Ana. On priča o vama svaki put.“ Odveli su nas u sobu za posjete. Iza stola je sjedio muškarac od četrdeset dvije godine. Sijed na slijepoočnicama. S licem koje sam jedva pamtila. Ali s istim osmijehom.
Kad me ugledao, ustao je. Ruke su mu se tresle. „Ana? Mala Ana?“
Prišla sam i zagrlila ga, preko stola, iako stražar to nije dozvoljavao. Stražar je okrenuo glavu. „Aleksa, oprosti mi“, jecala sam. „Mislila sam da si me zaboravio.“ A on se nasmijao kroz suze: „Zaboravio? Ana, ja sam svaki dan ovdje mislio samo na jedno: da si ti dobro. Da si živa. Da si ti odrasla. To mi je bilo dovoljno.“
Posljednji utorak
Aleksa je izašao prošlog proljeća, nakon što je odslužio kaznu, uz uslovni otpust zbog primjernog ponašanja. Bio je utorak. Mama je, prvi put za dvadeset četiri godine, otišla kod frizera. Pravog. Ofarbala je kosu i napravila novu frizuru. „Da me sin vidi lijepu kad izađe“, rekla je.
Mama i ja smo stajale ispred kapije zatvora. Kad se Aleksa pojavio, s jednom kartonskom kutijom stvari, mama je potrčala prema njemu kao djevojčica. Danas Aleksa živi s mamom, radi kao majstor u jednoj stolariji i svakog utorka nas vodi na kafu. „Utorak je sad naš dan“, kaže.
Iz ove priče naučila sam:
- Ne pretpostavljajte najgore o tajnama onih koje volite. Nekad kriju bol, a ne izdaju.
- Roditelji ponekad krive istinu misleći da nas štite, a time nam oduzmu ljude koje volimo.
- Majčina ljubav ne zna za zidove ni bodljikavu žicu. Dvadeset četiri godine. Svakog utorka.
- Nikad nije kasno da kažeš „hvala“ onome ko je za tebe izgubio sve.
Mamina stara torba, ona s kojom je dvadeset četiri godine nosila pitu u zatvor, sada visi u Aleksinoj sobi. U nju je stavio sve mamine posjetnice, koje je čuvao godinama. Na vrhu, on je napisao rečenicu na komadu papira: „Mama me nije posjećivala. Mama me je čuvala živim.“
