Neki muškarci misle da je dom kao hotel: odeš kad ti se prohtije, a vrata te uvijek čekaju otvorena. Poslije dvadeset dvije godine braka, moj muž me ostavio zbog druge žene. Rekao je da mu je sa mnom „dosadno“ i da „zaslužuje novi početak“. Četiri mjeseca kasnije, stajao je na mom pragu s dva kofera i svojim palicama za golf. „Djevojka me izbacila. Pa sam odlučio da se vratim kući!“ Umjesto da se svađam, nasmiješila sam se. I rekla mu da ću mu prirediti poseban doček. Nije znao da sam se za ovaj trenutak spremala mjesecima.
„Senka, je l’ to tvoj Gojko na prilazu?“
Zovem se Senka. Tog subotnjeg jutra pila sam kafu na terasi kad mi je zazvonio telefon. Bila je to moja komšinica Rada. „Senka, je l’ to tvoj Gojko stoji na prilazu?“
Pogledala sam kroz prozor i skoro sam prasnula u smijeh. Tamo je stajao moj muž, Gojko, namrgođen, s dva kofera kod nogu i torbom s palicama za golf preko ramena. Onim istim palicama koje je, kad je odlazio, prve spakovao.
Četiri mjeseca ranije, za kuhinjskim stolom, rekao mi je:
- da je naš brak postao „dosadan“,
- da on „zaslužuje novi početak“,
- da sam ja „pustila sebe“,
- i da se seli kod Nensi, koleginice iz firme, petnaest godina mlađe.
Očigledno, njegov uzbudljivi novi život nije dugo trajao.
„Vratio sam se!“
Otvorila sam vrata. Gojko me pogledao kao da se ništa nije desilo. „Nensi me izbacila“, objavio je. „Pa evo, vratio sam se!“
Prekrstila sam ruke. „A to mi govoriš zato što…?“
Namrštio se. „Senka, nemoj komplikovati. Dvadeset dvije godine smo u braku.“ „Zanimljivo. Nisi se toga sjetio kad si se selio kod nje.“
Ignorisao je moj komentar i pogledao prema kuhinji. „Jesi li stavila ručak?“
Podigla sam obrvu. „Sigurna sam da postoji neki restoran koji bi te rado uslužio.“ „Baš smiješno. Hajde, pomozi mi da unesem kofere.“
„Ona kaže da mislim samo na sebe“
„Je l’ ti je Nensi spakovala stvari?“, pitala sam. „Jeste, zapravo.“ „Kako pažljivo od nje. Ja bih ti ih izbacila kroz prozor.“
Gojko je teško uzdahnuo, kao čovjek kojem je nanesena velika nepravda. „Kaže da sam bezobziran i da mislim samo na sebe. Možeš li zamisliti?“
„Je l’ ti dala neki primjer?“ „Stotine! Nije prestajala da se žali!“
Saosjećajno sam klimnula glavom. „Mora da je bilo iscrpljujuće. Za nju.“ Nije shvatio ironiju. Umjesto toga, uzeo je kofer i krenuo prema vratima. „Pa, da odnesem stvari u našu spavaću sobu?“
Stala sam mu pravo na put. „Gojko, ti si me ostavio zbog druge žene.“ „I sad priznajem da sam pogriješio.“ „Poslije četiri mjeseca?“ „Tri i po, ako ćemo precizno.“
Palice za golf
Pogledala sam palice za golf na njegovom ramenu. Njih se sjetio da ponese. Ali nije se sjetio cvijeća, izvinjenja, pa ni trunke poniznosti.
„Slušaj, Senka“, rekao je nestrpljivo. „Samo hoću svoj stari život nazad. Ne možemo li sve zaboraviti i nastaviti kao prije?“
Prije četiri mjeseca, te riječi bi mi slomile srce. Provela sam bezbroj noći pitajući se šta sam pogriješila. Plakala sam nad dvadeset dvije godine uspomena. Pitala sam se hoću li ikad više biti sretna.
Ali nešto se promijenilo. Prestala sam da čekam da se Gojko vrati. I počela sam da uživam u životu bez njega. U posljednja četiri mjeseca:
- upisala sam se na kurs keramike, o kojem sam sanjala dvadeset godina,
- otišla sam na more sa drugaricama, prvi put u životu bez muža,
- ofarbala sam spavaću sobu u žutu boju, koju Gojko nikad nije dao,
- i, uz savjet advokatice, pokrenula razvod i sredila sve papire o kući, koju sam naslijedila od roditelja.
Gledala sam čovjeka koji mi je nekad srušio samopouzdanje. I osjetila nešto neočekivano. Nije to bila tuga. Ni bijes. Bilo mi je smiješno.
„Hoćeš pravi doček?“
„Stvarno hoćeš pravi doček kući?“, pitala sam ga, slatko. Gojkovo lice se ozarilo. „E, to je Senka koju znam!“ „Divno. Samo mi daj pet minuta da nešto pripremim.“
Nasmiješio se, uvjeren da je pobijedio. Zatvorila sam vrata. I odmah nazvala Radu. „Sjećaš se onog malog plana koji si mi predložila, ako se Gojko ikad vrati puzeći?“ S druge strane nastala je tišina. „Nemoj mi reći da je stvarno došao!“ „Stoji na pragu s dva kofera i palicama za golf.“ Rada je prasnula u smijeh. „Senka, ovo će biti neprocjenjivo!“
Poseban doček
Pet minuta kasnije, otvorila sam vrata. Gojko je popravio sako i samouvjereno se nasmiješio. „Vidiš? Znao sam da ćeš se urazumiti.“ „Naravno, Gojko. Pripremila sam nešto posebno za tebe.“ „Stvarno? Šta?“
Pomjerila sam se u stranu. Iza mene, u hodniku, stajala su još tri kofera. Spakovana. Sa svim stvarima koje je ostavio. Na svakom kartica, mojim rukopisom: „Za Gojka. S ljubavlju. Posljednji put.“ A na vrhu, zapakovana u ukrasni papir s mašnom, fascikla.
Kroz kapiju, uz trubljenje, ušao je taksi. Iz njega je izašla Rada, mašući. A za njom moja advokatica, gospođa Vukić, s naočalama na vrhu nosa.
Gojko je gledao u kofere. Pa u taksi. Pa u advokaticu. „Šta je ovo?“
Šta je bilo u fascikli
„Otvori“, rekla sam. Gojko je drhtavim rukama skinuo mašnu. U fascikli su bile tri stvari:
- papiri za sporazumni razvod, s mojim potpisom i praznim mjestom za njegov,
- izvod iz zemljišnih knjiga, na kojem je, crno na bijelo, pisalo da je kuća moje nasljedstvo od roditelja, stečeno prije braka, i da on na nju nema pravo,
- i potvrda o rezervaciji: tri noći u jednom pansionu na kraju grada, plaćene unaprijed. „Da imaš gdje dok ne nađeš stan“, rekla sam. „Nisam ja Nensi. Neću te ostaviti na ulici.“
Advokatica Vukić je ljubazno pružila Gojku olovku. „Gospodine, možete potpisati ovdje. Ili možemo na sudu. Kako vam je draže.“
„Ali Senka… dvadeset dvije godine!“
Gojko je pocrvenio. „Senka, ti ne možeš… dvadeset dvije godine…“ Pogledala sam ga mirno.
„Gojko, dvadeset dvije godine sam ti kuhala, prala, čekala te. Kad si otišao, rekao si da ti je sa mnom dosadno. Bio si u pravu u jednom: život s tobom jeste bio dosadan. Zato sam ga promijenila. Bez tebe. I sviđa mi se.“
Rada je, iza taksija, glasno zaplakala od smijeha. Advokatica se uozbiljila, ali joj je usna drhtala. Gojko je stajao na pragu kuće koja više nije bila njegova, s pet kofera i palicama za golf.
Na kraju je potpisao. Taksista je pomogao da utovare kofere. Palice za golf je Gojko, uvrijeđeno, sam smjestio na zadnje sjedište. Kad je taksi krenuo, spustio je prozor i viknuo: „Požalićeš, Senka!“ Mahnula sam mu. „Već dvadeset dvije godine žalim, Gojko. Od danas više ne.“
Žuta spavaća soba
Razvod je završen za dva mjeseca. Gojko je iznajmio garsonjeru blizu golf terena. Nensi se, kažu, ponovo udala. Za instruktora golfa. Rada kaže da je to „karma s palicom“.
A ja? Moja keramika se sada prodaje na sajmu rukotvorina. Svake subote, Rada i ja pijemo kafu na terasi i smijemo se. Žuta spavaća soba je najljepša soba u kući.
Iz ove priče naučila sam:
- Nisi dosadna. Samo si bila s nekim ko nije znao da te vidi.
- Kad neko ode, ne čekaj ga na prozoru. Iskoristi vrijeme da ponovo nađeš sebe.
- Čuvajte papire o svojoj imovini, posebno o onome što ste naslijedili prije braka.
- Najbolja osveta nije bijes. Najbolja osveta je sretan život, i mirno zatvorena vrata.
Na vratima moje kuće sada visi mala keramička pločica, koju sam sama napravila. Na njoj piše: „Dobrodošli svi koji dolaze s ljubavlju. Ostali, taksi je na uglu.“
