Neki ljudi ostave testament. Moj djed je ostavio kasetu. Staru, sa izblijedjelom naljepnicom na kojoj je, njegovim krupnim rukopisom, pisalo: „Za unuke. Kad napune 18. Ne puštati prije!“ Mama ju je čuvala u ladici osam godina. Na moj osamnaesti rođendan, sestrična i ja sjeli smo pored starog kasetofona i pritisnuli „play“. A prva rečenica koju smo čuli natjerala nas je da istog trena zgrabimo telefon i nazovemo baku.
Djed koji „nije znao lijepe riječi“
Zovem se Vito. Moj djed Dragutin, kojeg su svi zvali Dragi, bio je poštar. Četrdeset godina je raznosio pisma po našem gradu, na starom biciklu. Bio je tih, šaljiv, ali, kako je baka uvijek govorila, „nije znao reći nijednu lijepu riječ“.
Baka Marta je to govorila sa smijehom, ali i s malo tuge. Više od četrdeset godina braka, i djed joj nikad nije napisao ni jednu čestitku. Za rođendan bi joj kupio kilo kafe. Za godišnjicu, novu tavu. „Romantičan kao poštanski sandučić“, zezala ga je.
Bakin tajni pjesnik
Ali baka je imala svoju malu tajnu, za koju je znala cijela porodica. Četrdeset godina, u lokalnim novinama, svakog prvog u mjesecu, izlazila je jedna kratka ljubavna pjesma. Bez imena. Potpisana samo slovom „D.“. I sve su bile o istoj ženi:
- o ženi koja pjeva dok vješa veš u dvorištu,
- o ženi koja ima smeđu kosu i jedan bijeli pramen, od kad je imala dvadeset,
- o ženi koja kuha najbolju pitu od jabuka u gradu,
- o ženi koja se smije kao da zvoni zvonce.
Baka je svaku od tih pjesama isjekla iz novina i čuvala u jednoj kutiji od kolača. Četrdeset godina. Četiri stotine osamdeset pjesama. „Neka žena ima sreće“, govorila bi uz uzdah. „Neko je voli ovako četrdeset godina. A meni moj Dragi kupi tavu.“
Djed bi samo zakolutao očima: „Ma to piše neki nesretnik koji nema šta raditi.“ I nastavio bi da čita sportsku rubriku.
Kad je djed otišao, prije osam godina, pjesme su prestale da izlaze. Baka je mislila da je i taj tajni pjesnik „vjerovatno umro, siromah“. Plakala je i za njim, iako ga nikad nije upoznala.
Kaseta u ladici
Poslije djedovog ispraćaja, mama je u njegovoj staroj poštarskoj torbi našla kasetu s natpisom: „Za unuke. Kad napune 18. Ne puštati prije!“ Djed je imao samo dvoje unučadi: mene i moju sestričnu Emu, rođenu iste godine. Mama je poštovala djedovu želju. Kasetu je zaključala u ladicu. Baki nije rekla, „da je ne rastuži“.
Na naš zajednički osamnaesti rođendan, mama nam je predala kasetu. Iz podruma smo iskopali djedov stari kasetofon. Sjeli smo, Ema i ja, i pritisnuli „play“.
Prva rečenica
Kasetofon je zašuštao. A onda, djedov glas. Malo mlađi nego što ga pamtimo, ali isti, hrapav, sa smijehom u pozadini:
„Djeco, sretan vam osamnaesti. Prije nego što preslušate ostatak, uradite mi jednu uslugu. Zovite baku. Odmah. I recite joj samo ovo: ‚Bako, djed kaže: ja sam D.‘“
Ema i ja smo se pogledali. Trebalo nam je pet sekundi da shvatimo. A onda je Ema vrisnula. Ja sam ispustio telefon. Djed je bio „D.“. Tajni pjesnik. Četrdeset godina.
Poziv baki
Nazvali smo baku, na zvučnik. Javila se veselo: „Sretan rođendan, djeco moja!“ Ema je, kroz smijeh i suze, rekla: „Bako… djed ti poručuje… on je D.“
S druge strane, nastala je duga tišina. Pa jedan tihi jecaj. Pa još jedan. A onda baka, glasom koji nikad nismo čuli: „Dolazim. Ne puštajte dalje bez mene.“
Ostatak kasete
Baka je stigla za dvadeset minuta, u kućnim papučama, s kaputom preko spavaćice. U rukama je nosila onu kutiju od kolača. Sjela je između nas, pred kasetofon. Pustili smo dalje. I djed je, na kaseti, ispričao sve:
- prvu pjesmu je napisao 1975., sedmicu nakon vjenčanja, jer nije znao kako da joj kaže koliko je voli,
- kao poštar, poznavao je urednika lokalnih novina, i zamolio ga da pjesme objavljuje bez imena,
- svakog prvog u mjesecu, sam je donosio novine u našu kuću, i gledao kako ih baka otvara i čita,
- a nikad joj nije rekao, jer, kako kaže: „Kad bih ti rekao, Marta, prestala bi da uzdišeš nad tim pjesmama. A meni je taj tvoj uzdah bio najljepši zvuk u mjesecu.“
Na kraju kasete, djed je pročitao još jednu pjesmu. Posljednju. Četiri stotine osamdeset prvu. Onu koja nikad nije objavljena. Bila je o ženi koja će, kad njega ne bude, sjediti sama za stolom, s dvije šolje kafe. I završavala se ovako:
„Ne plači, Marta, za onim što ti nisam rekao. Sve sam ti rekao. Svakog prvog u mjesecu. Četrdeset godina. Samo sam se potpisivao malim slovom, da me ne bi ismijala. D.“
Kutija od kolača
Baka je plakala dok se kaseta nije završila. A onda se, usred suza, nasmijala. Onim smijehom koji zvoni kao zvonce. „Matori lisac“, rekla je. „Četrdeset godina mi je donosio novine i gledao me kako se zaljubljujem u njega. Dva puta.“
Danas, baka svakog prvog u mjesecu otvara kutiju od kolača i čita jednu djedovu pjesmu naglas, za stolom, nama unucima. Ima ih dovoljno za još četrdeset godina. A lokalne novine su, uz bakinu dozvolu, objavile posljednju, neobjavljenu pjesmu. Ovaj put s punim potpisom: „Dragutin, poštar. Za Martu.“
Iz ove priče naučio sam:
- Ljudi koji „ne znaju lijepe riječi“ često ih pišu tamo gdje ih ne tražimo.
- Ljubav nije uvijek glasna. Ponekad dolazi svakog prvog u mjesecu, potpisana jednim slovom.
- Čuvajte stare kasete, pisma i kutije. U njima su ponekad cijeli životi.
- Recite onima koje volite šta osjećate. Ali ako ne možete, napišite. Neko će jednom pročitati.
Stari djedov kasetofon sada stoji na bakinom kuhinjskom stolu. Pored njega, kutija od kolača i jedna kaseta s izblijedjelom naljepnicom. Baka je ispod djedovog rukopisa dopisala svoje: „Pustiti svaki put kad nedostaje. Odnosno, svaki dan.“
