Kod čitanja testamenta lako se vidi ko je očekivao šta. Kad je advokat pročitao da kuća, vikendica i dvadeset dunuma zemlje pripadaju mom djeveru, on se nasmijao. A kad je pročitao da mom mužu, koji je dvije godine njegovao oca, pripada samo „stari džepni sat“, djever se nasmijao još glasnije: „Eto, brate, bar ćeš znati koliko je sati.“ Muž je šutke uzeo sat. Nije radio. Odnijeli smo ga majstoru da ga popravi, iz sentimentalnih razloga. A majstor je, kad ga je otvorio, zastao.
Dva brata, dva puta
Zovem se Vlasta. Moj muž Mirko i njegov brat Branimir su kao dan i noć. Mirko je električar, miran, ćutljiv čovjek. Branimir je „biznismen“, uvijek u skupom autu, uvijek s nekim novim poslom koji će „ovaj put sigurno uspjeti“.
Svekar Jakov je bio stari urar. Pedeset godina popravljao je satove u maloj radnji u centru grada. Kad se, prije dvije godine, razbolio, braća su se ponašala različito:
- Mirko je svaki dan poslije posla dolazio kod oca, kuhao, kupao ga, vodio doktoru,
- ja sam mu prala veš i spavala kod njega kad je Mirko bio na terenu,
- Branimir je dolazio jednom mjesečno, uvijek s nekim papirima: „Tata, potpiši ovo, za kuću, da ne bude problema poslije“,
- a kad svekar nije htio potpisati, Branimir bi se naljutio i ne bi dolazio po dva mjeseca.
Svekar je o tome šutio. Samo bi ponekad, kad bi Mirko otišao, rekao meni: „Mirko ima zlatne ruke, Vlasta. Kao ja. Samo što on to još ne zna.“
Čitanje testamenta
Svekar je otišao u proljeće, mirno, s Mirkovom rukom u svojoj. Branimir je stigao na ispraćaj u novom odijelu. A sedmicu kasnije, kod advokata, saznali smo šta je svekar ostavio:
- kuću u gradu, Branimiru,
- vikendicu na jezeru, Branimiru,
- dvadeset dunuma zemlje kod sela, Branimiru,
- a Mirku: „moj stari džepni sat, sa lancem, koji je pripadao mom ocu“.
Branimir se nasmijao. „Eto, brate, bar ćeš znati koliko je sati dok budeš radio za mene.“ Mirko je šutio. Uzeo je mali, izlizani srebrni sat s lancem, stavio ga u džep i izašao iz kancelarije. U autu nije progovorio ni riječ. Kod kuće je sjeo za kuhinjski sto, izvadio sat i dugo ga gledao. „Nije mi žao kuće, Vlasta“, rekao je na kraju. „Žao mi je što je tata mislio da je Branimir zaslužio više.“
Sat koji ne radi
Sat nije radio. Kazaljke su stajale na sedam i deset. Mirko je htio da ga popravi, da ga nosi, „da tata bude uz mene“. Odnijeli smo ga kod majstora Fadila, starog urara koji je pedeset godina radio u radnji preko puta svekrove i koji ga je poznavao cijeli život.
Majstor Fadil je uzeo sat, stavio lupu na oko i pažljivo otvorio zadnji poklopac. I zastao. Gledao je dugo. Onda je podigao pogled prema Mirku. „Mirko, sine. Ovaj sat nije pokvaren. Neko je namjerno zaustavio mehanizam. I unutra je nešto stavljeno.“
Pincetom je iz poklopca izvukao komadić papira, savijen do veličine nokta. Mirko ga je razmotao drhtavim prstima. Na papiru, sitnim, uspravnim rukopisom svekra Jakova, stajalo je samo:
„Banka, sef 710. Ključ je kod Fadila. Sat stoji na 7:10, da ne zaboraviš. Tata.“
Majstor Fadil se nasmiješio, otvorio ladicu svog radnog stola i izvadio mali ključ, umotan u maramicu. „Tvoj otac mi ga je dao prije godinu dana. Rekao je: ‚Kad Mirko dođe da popravi sat, daj mu ovo. Ako dođe Branimir, nemoj.‘ Čekao sam te.“
Sef broj 710
Sutradan smo bili u banci. Sef 710 bio je mali, metalni. Kad ga je Mirko otvorio, unutra su bile tri stvari:
- štedna knjižica na Mirkovo ime, s ušteđevinom od pedeset godina popravljanja satova,
- vlasnički list za jednu malu urarsku radnju u centru grada, onu svekrovu, za koju smo svi mislili da je odavno prodata,
- i pismo, debelo, na nekoliko stranica.
Mirko je čitao pismo naglas, u maloj sobi banke, a glas mu se lomio:
„Mirko, sine. Branimir je cijeli život tražio od mene kuće i zemlju. Pa sam mu ih dao. Neka ima ono što je tražio. Ali ti nikad nisi tražio ništa. Ti si došao svaki dan, kad sam bio slab, kad sam bio ružan, kad nisam znao ni tvoje ime. Kuće se mogu prodati, sine. Zemlja se može izgubiti. Ali zanat se ne gubi. Radnju sam čuvao za tebe. Imaš moje ruke. Nauči od Fadila ono što nisam stigao da te naučim. I popravi sat. Kad proradi, znaćeš da sam ponosan na tebe.“
Mirko je spustio pismo i zaplakao, prvi put otkako znam za njega. Ne zbog novca. Zbog one posljednje rečenice.
Branimirove kuće
Branimir je, saznali smo kasnije, prodao kuću i vikendicu za šest mjeseci. Uložio je sve u novi „siguran“ posao s jednim partnerom. Partner je nestao s novcem. Za godinu dana, od naslijeđenih kuća i zemlje, Branimiru nije ostalo ništa osim dugova.
Jednog dana, pojavio se na vratima svekrove radnje. Mirko je sjedio za starim radnim stolom, s lupom na oku, i popravljao jedan zidni sat. Branimir je stajao na vratima, bez skupog odijela, sa spuštenim pogledom. „Brate… ostao sam bez svega. Smijao sam ti se zbog sata. A ti…“
Mirko je spustio lupu. Pogledao ga dugo. A onda je rekao ono što bi rekao i svekar: „Sjedi, Branimire. Tata je uvijek govorio da ruke vrijede više od kuća. Ima posla i za dvojicu.“
Sedam i deset
Danas Mirko vodi svekrovu urarsku radnju. Majstor Fadil ga je naučio sve što zna. Branimir dolazi tri puta sedmično, uči da čisti mehanizme i, prvi put u životu, radi rukama. Kaže da mu je to „prvi posao koji ga ne nervira“.
A stari džepni sat? Mirko ga je popravio sam, za šest mjeseci, uz Fadilovu pomoć. Kad je prvi put proradio, kazaljke su krenule sa sedam i deset. Mirko je sjedio u radnji i slušao kako otkucava. „Tata je ponosan“, rekao je. I nisam ga nikad vidjela sretnijeg.
Iz ove priče naučila sam:
- Ono što izgleda kao najmanji dio nasljedstva često nosi najveću vrijednost.
- Roditelji vide ko je bio uz njih, čak i kad o tome šute.
- Kuće se mogu izgubiti, a zanat i poštenje ostaju.
- Oprost bratu nije slabost, nego najveći poklon koji možeš dati roditelju koji više nije tu.
Na izlogu svekrove radnje danas piše, zlatnim slovima: „Jakov i sinovi. Popravljamo satove od 1974.“ Svekar nikad nije imao „sinove“ na natpisu. Mirko je dodao tu riječ. Za oba brata.
