Neki ljudi prođu kroz naš život za dvadeset minuta, a ostanu u njemu zauvijek. Jedne zimske noći prije dvadeset godina, dok sam se kao uplašena devetnaestogodišnjakinja grčila od bolova na zadnjem sjedištu taksija, nepoznati taksista me odvezao u porodilište i odbio da uzme ijednu marku. Nikad mu nisam saznala ni ime. A onda sam ga, dvadeset godina kasnije, prepoznala u bolničkom krevetu na svom odjeljenju. Samog. I zaboravljenog.
Noć kad sam ostala sama
Zovem se Amina. Imala sam devetnaest godina kad sam ostala trudna. Otac djeteta je nestao čim je čuo. Roditelji su mi bili ljuti, a ja sam živjela sama u iznajmljenoj sobici i radila u pekari do sedmog mjeseca.
Trudovi su počeli u dva ujutro, u januaru, za vrijeme snježne mećave. Nisam imala auto. Hitna je rekla da čekam, jer su sve ekipe na terenu. U novčaniku sam imala osam maraka. Drhtavim prstima nazvala sam prvi taksi broj koji sam našla.
Taksista sa medvjedićem
Deset minuta kasnije, pred zgradom je stao stari bijeli mercedes. Iz njega je izašao krupan čovjek s brkovima, u vunenoj kapi, pogledao me i, bez riječi, otvorio zadnja vrata. Na retrovizoru mu je visio mali plišani medvjedić s crvenom mašnom.
Vozio je kroz snijeg kao da zna svaki led na putu. Cijelo vrijeme je pričao, smireno, da ne mislim na bolove:
- pitao me je da li će biti dječak ili djevojčica,
- pričao mi je viceve, toliko loše da sam se smijala kroz trudove,
- kad sam zaplakala, rekao je: „Diši, dijete. Diši sa mnom. Udah. Izdah.“,
- a kad sam rekla da sam sama, samo je kimnuo: „Nisi sama. Sad si sa mnom. A za sat ćeš biti s njim.“
Pred porodilištem sam mu pružila svojih osam maraka. Zatvorio mi je dlan svojom velikom rukom. „Nemoj, dijete. Kad ti mali poraste i kad ga budeš vodila prvi dan u školu, sjeti se jednog taksiste. To mi je plata.“
Skinuo je medvjedića s retrovizora i stavio mi ga u ruke. „Za malog. Da ga čuva.“ I otišao je u snijeg prije nego što sam stigla pitati kako se zove.
Dvadeset godina kasnije
Tog jutra rodio se moj sin Faris. Medvjedić s crvenom mašnom spavao je pored njega u kolijevci, pa u krevetiću, pa na polici njegove sobe.
Život nije bio lak. Ali s Farisom u naručju upisala sam vanredno medicinu. Učila sam noćima, dok je on spavao. Trebalo mi je dvanaest godina. Danas sam doktorica na internom odjeljenju. A Faris je student, druga godina farmacije. Na njegov prvi dan škole, stajala sam ispred kapije i, kao i svake godine od tada, u sebi rekla: „Hvala, taksisto.“
Pacijent iz sobe 7
Prošlog mjeseca, na jutarnjoj viziti, ušla sam u sobu 7. Na krevetu kraj prozora ležao je starac od sedamdeset pet godina, primljen noć ranije s teškom upalom pluća. Sijed, izgubljen, s brkovima koji su odavno pobijelili.
U kartonu je pisalo „Ljubomir, penzionisani taksista“. Kontakt osoba: nijedna. Sestre su rekle da ga je komšija našao kako leži u stanu, sam, s groznicom.
Prišla sam da ga preslušam. Otvorio je oči i, onako bunovan od temperature, promrmljao: „Diši, dijete… udah… izdah…“
Stetoskop mi je ispao iz ruku. Dvadeset godina sam čekala da čujem ponovo taj glas.
Čovjek kojeg niko nije tražio
Narednih dana saznala sam njegovu priču, dio od sestara, dio od njega samog, kad mu je groznica spala:
- čika Ljubo je trideset pet godina vozio taksi, uglavnom noću,
- žena mu je umrla prije petnaest godina, a djece nisu imali, iako su ih godinama željeli,
- zato je, kaže, trudnice uvijek vozio besplatno: „To je bilo moje dijete, kad svoje nisam imao.“
- posljednjih godina živio je sam, a jedini rođak, nećak, javljao se samo da pita „šta će biti sa stanom“.
Nećak se pojavio trećeg dana. Na hodniku me pitao koliko će čika „još“, i da li se može odmah srediti dom, „jer niko nema vremena za njega“. „Ja imam“, rekla sam. Pogledao me kao da sam luda.
Medvjedić s crvenom mašnom
Te večeri, kad sam završila smjenu, nazvala sam Farisa. „Sine, sjećaš se medvjedića s crvenom mašnom? Donesi ga sutra u bolnicu. I dođi sa mnom.“
Sutradan smo ušli u sobu 7 zajedno. Faris, visok, s osmijehom koji sam prvi put vidjela onog januarskog jutra. Čika Ljubo je sjedio u krevetu, slabašan, ali bistrijeg pogleda. Spustila sam mu medvjedića na deku.
Dugo ga je gledao. Prstima je dodirnuo izblijedjelu crvenu mašnu. A onda je podigao pogled prema meni. „Januar… snijeg… djevojka sa osam maraka…“ Klimnula sam, ne mogavši da progovorim. Pokazala sam na Farisa: „Ovo je onaj mali, čika Ljubo. Vodila sam ga prvi dan u školu. I svaki put sam se sjetila vas.“
Stari taksista je zaplakao kao dijete. Faris je sjeo pored njega na krevet i uzeo ga za ruku. „Hvala vam što ste vozili moju mamu“, rekao je. „Došli smo da vratimo vožnju.“
Vožnja nazad
Čika Ljubo se oporavljao sporo, ali se oporavio. Nije otišao u dom. Kad je izašao iz bolnice, uradili smo nekoliko stvari:
- Faris mu je sredio terapiju i napravio raspored lijekova na frižideru, s velikim slovima,
- ja sam ga uključila u program kućne njege, a sestre s mog odjeljenja ga obilaze jednom sedmično,
- komšije su, kad su čule priču, napravile raspored ko mu nosi ručak,
- a nećak je, kad je vidio da čika više nije sam, prestao zvati zbog stana.
Plata za vožnju
Svake nedjelje, Faris i ja vodimo čika Ljubu na ručak. Vozimo mi. On sjedi na suvozačkom mjestu i komentariše svaki Farisov manevar, kao pravi taksista: „Lagano na kočnicu, sine. Kao da imaš trudnicu iza.“
Iz ove priče naučila sam:
- Mala djela dobrote mogu nekome promijeniti cijeli život, a da onaj ko ih je uradio to nikad ne sazna.
- Iza svakog pacijenta stoji priča, i vrijedi je čuti.
- Starije osobe ne bi smjele ostati same, samo zato što nemaju „svoje“.
- Porodica nisu samo oni s kojima dijelimo krv, nego oni koji su nas vozili kroz mećavu kad nismo imali nikoga.
Na retrovizoru mog auta sada visi mali plišani medvjedić s izblijedjelom crvenom mašnom. Čika Ljubo kaže da je to „stari radni drug“. A ja kažem da je to najskuplja vožnja u mom životu. Dvadeset godina sam je otplaćivala. I tek sad sam joj platila cijenu: jednu nedjelju, pa drugu, pa svaku do kraja.
