Danas ćemo pisati o teškoj životnoj priči jedne djevojke koju je majka napustila kada je imala samo 10 godina. Kako je uspjela da se bori kroz život pročitajte u nastavku.
Moj život od samog početka nije bio ni lagan ni nježan. Još kao dijete susretala sam se sa situacijama koje mnogi odrasli nikada ne dožive. Međutim, ništa me nije pogodilo kao trenutak kada je, sa samo deset godina, moja majka odlučila da ode. Bila je to žena za koju sam vjerovala da će me čuvati i štititi bez obzira na sve. Ali jednoga dana je jednostavno nestala — bez najave, objašnjenja ili ijedne riječi koja bi nagovijestila takvu odluku. Otišla je tiho, gotovo neprimjetno, kao da želi izbrisati svaki trag koji bi je povezao s našim domom.
Prije nego što je otišla, ljekari su joj rekli nešto što nije mogla prihvatiti. Moja dijagnoza značila je da ću, prema njihovom mišljenju, možda cijeli život provesti u invalidskim kolicima. Umjesto da pronađe snagu da bude uz mene, majka se uplašila i odlučila pobjeći — od odgovornosti, od straha i, čini se, od mene. Toga jutra probudila sam se ne sluteći ništa. Kuća je bila neobično tiha. Tek kada sam je počela tražiti po sobama, shvatila sam da nije tu. Nije bila u kuhinji, ni u dvorištu, a ni njene stvari više nisu bile na mjestima gdje su stajale čitav život.
Jedino što je ostavila bila je mala zgužvana poruka skrivena ispod knjige. Na papiriću su stajale riječi koje su me obilježile više nego dijagnoza: tvrdila je da ne može više živjeti pod teretom moje bolesti i da sam joj uzela najljepše godine života. Za dijete od deset godina, te riječi bile su teže od bilo kojeg medicinskog nalaza.
Nekoliko mjeseci poslije njezinog odlaska bila sam potpuno izgubljena.
Plakala sam često i bez glasa, pokušavajući shvatiti šta sam uradila pogrešno.
- osjećaj napuštenosti bio je stalan,
- krivica je postajala dio svakog dana,
- svijet se činio hladan i nepravedan.
U tim najmračnijim trenucima, spasio me je moj otac. On je bio stub na kojem sam stajala, čovjek koji je, uprkos sopstvenoj boli, našao snagu da ostane čvrst zbog mene. Nikada mi nije dozvolio da povjerujem da je majčin odlazak moja krivica. Kroz svaku riječ i gest pokazivao mi je da sam voljena, vrijedna i važna.
Iako je i sam nosio duboku tugu, trudio se da to nikad ne pokaže. Njegova snaga bila je tiha i izuzetno postojana. Uvijek je vjerovao da ćemo zajedno pronaći način da se borimo s onim što nam je život donio. Znao je da mi treba podrška, a on nije želio da padnem pod težinom tuđih odluka.
Kroz naše duge razgovore učio me je da svijet nije uvijek logičan niti pravedan.
Govorio je da ljudi ponekad donose odluke koje nemaju veze s nama, pa čak ni onda kada izgledaju kao udarac direktno upućen nama.
- učio me je da se ne mjerim kroz tuđe postupke,
- da se moja vrijednost ne smanjuje zbog tuđeg straha,
- da bolest nije moja krivica niti razlog da se osjećam manje vrijednom.
Čak i kad nisam mogla ustati iz kreveta bez njegovog zagrljaja, bio je tu. Govorio mi je da sam njegova djevojčica, njegov ponos i osoba koja zaslužuje sreću. Pokazivao mi je da život može biti ispunjen čak i kad nije jednostavan. Njegova podrška bila je nešto najdragocjenije što sam imala.
S vremenom sam naučila prihvatiti da me majčin odlazak ne definiše.
Naučila sam i to da neki ljudi, ma koliko ih voljeli, jednostavno nemaju snage da se nose s ulogom koja im je dodijeljena. Moj otac je bio taj koji je preuzeo i svoju i njenu ulogu, koji se borio za mene kada nisam mogla sama, koji je ostajao kada je bilo najteže.
Danas, kada pogledam unazad, jasno vidim da me nije slomilo ono što se dogodilo — oblikovalo me je. Naučilo me je borbi, strpljenju i samopoštovanju. Otac mi je pomogao da izgradim snagu iz bola i da pronađem smisao tamo gdje sam ga nekada izgubila.
- naučila sam da nisam teret,
- naučila sam da zaslužujem ljubav,
- naučila sam da bol može postati temelj snage.
Zahvaljujući njemu, danas stojim čvršće nego ikad.
