Danas ćemo piasti o jednoj zanimljivoj priči koja nam dolazi iz malog bosanskog mjesta gdje su živjeli momak i cura za kojeg su govorili da su najljepši par u Jugoslaviji. Njih dvoje su bili Edin i Jovana, iako nisu stigli da se vjenčaju, njihova je veza bila jaka.
Živjeli su tiho, skromno, ali s velikim snovima. Planirali su zajednički život, razgovarali o djeci i radovali se svakom danu. Njihova mladost nije bila obasjana luksuzom, ali bila je ispunjena ljubavlju i nadom. Ipak, sve to prekinuo je rat. Granice su nestale, a ljudi su odjednom postali neprijatelji. Edin je otišao da brani ono što mu je preostalo, dok je Jovana s roditeljima pobjegla u Srbiju. Nisu se ni oprostili. Samo su nestali jedno drugom, bez objašnjenja, bez oproštaja.
U Srbiji je Jovana pokušavala izgraditi novi život. Upoznala je čovjeka, udala se i dobila djecu. Bila je posvećena majka, supruga i domaćica. Naučila je živjeti s tišinom, ali nikada nije zaboravila Edinov pogled, njegov osmijeh. Godinama je u tajnosti čuvala njihovu staru zajedničku fotografiju – on u sivoj jakni koju je sama šila, ona s punđom i iskrenim osmijehom. Svaki put kad bi pogledala fotografiju, srce joj se stezalo.
Prolazile su godine, 35 dugih godina. Djeca su odrasla, unuci su stigli, a onda jednog dana, dok je mijesila hljeb u kuhinji, muž je ušao i tiho rekao:
- “Traži te neki čovjek. Kaže da nema ruku. I da te dugo traži.”
U tom trenutku, Jovana je znala. Srce joj je govorilo istinu. Bio je to Edin.
Suze su same krenule niz njeno lice. Sjela je i šapatom rekla mužu:
- “To je čovjek kojeg sam voljela prije rata. Mislila sam da je mrtav.”
Muž je ostao tih. Nije rekao ništa, samo je klimnuo glavom. U njegovom pogledu bilo je razumijevanja i saosjećanja.
Edin je preživio rat, ali je u borbi izgubio ruku. Godinama je lutao, prošao kroz bolnice, izbjeglištvo, a neko vrijeme je boravio u Njemačkoj. Nikada nije prestao da je traži. Problem je bio što je Jovana promijenila prezime. Tek kad je slučajno sreo njihovu bivšu školsku drugaricu, saznao je gdje je – u Kragujevcu, živa, udana, ali dobro.
Došao je, ne znajući šta će zateći. Da li je bolesna, srećna, ili će mu zalupiti vrata. Ipak, došao je. Stao je pred njenu kapiju. Bez jedne ruke, ali s pogledom koji nije izgubio iskru.
- “Nisam želio da umrem, a da te još jednom ne vidim.”
U tom trenutku, riječi nisu bile potrebne. Samo su plakali. Nisu tražili objašnjenja, nisu postavljali zahtjeve. Samo pogled, tišina koja govori više od svih priča.
Danas se ponekad čuju. Pišu jedno drugom, dijele uspomene. Nikada ništa što bi moglo ugroziti njihove sadašnje živote. Samo sjećanja. Jovana je sretna u svojoj obitelji, ali jedno je sigurno – niko je nije volio kao Edin. I niko je nikada neće voljeti s onim pogledom, onim njegovim pogledom.
U njihovom slučaju, život nije donio sretan završetak, ali je pružio drugu šansu za oproštaj i možda za mir.
Neke ljubavi ne traže kraj. One ostaju – u tišini, u sjećanju, u pogledu koji pamti više nego riječi.
