Sve je djelovalo kao savršen dan, more, sunce, jahta. Bio je dan za uživanje i relaksaciju, barem je tako izgledalo dok se nije dogodio incident koji je pokvario cijeli dan.
Naša jahta “Celestia” bila je simbol luksuza, ljubavi i savršenog braka — barem tako je izgledalo svima. Vjenčali smo se prije tri godine, a ja, kao nasljednica jednog od najvećih investicionih fondova u Evropi, mislila sam da sam pronašla čovjeka koji me voli zbog mene, a ne mog novca. Ali te večeri, usred mirnog mora, dok su svjetla Monaka blistala u daljini, sve se promijenilo.
Tragičan trenutak
Stajali smo na palubi. Rekao je da želi da “proslavimo” početak našeg novog života, sada kad sam bila u šestom mjesecu trudnoće. Dok sam gledala zvijezde, osjetila sam njegov dlan na leđima — i onda samo hladnoću mora koja me progutala.
-
Voda je bila ledena, ali šok je bio još gori od hladnoće.
-
U trenutku kada sam potonula, čula sam njegov glas iznad sebe — smiren, gotovo zadovoljan.
„Gotovo je,” rekao je. „Sada je sve naše.” Ljubavnica mu je uzbuđeno odgovorila: „Da li si siguran da niko neće posumnjati?” On se nasmijao: „Pao je nesretan slučaj. Svi će tugovati, a ja ću naslijediti sve.”
Ali nisu znali – ja sam sve znala. Još od dana kada sam slučajno čula njegov telefonski razgovor. „Samo još malo. Biće naše.” Tada sam sve promijenila. Prebacila sam imovinu na posebne račune i osigurala da u slučaju moje smrti sve pređe na našeg nerođenog sina.
Spas i planiranje
Dok sam se borila da ostanem na površini, zahvaljivala sam sebi što sam na jahtu insistirala da postavim sigurnosne kamere. Zapisnici su se automatski prenosili u oblak. Taj trenutak — kad me gurnuo u more — bio je snimljen.
Uspjela sam da se uhvatim za konopac koji je visio s krme i dovučem se do čamca za spašavanje. Bilo je teško, ali nisam odustala. Aktivirala sam signal za pomoć. Ribarski brod me našao sat vremena kasnije. Dok su me prekrivali dekom, šapnula sam: „Nemojte nikome govoriti da sam živa.”
Tri mjeseca sam bila u bolnici pod lažnim imenom, daleko od svih. Moj advokat je znao istinu, ali niko drugi. Dok sam se oporavljala, pratila sam vijesti:
-
„Tragedija na Jadranu: nasljednica fonda nestala na moru.”
-
Moj muž je plakao pred kamerama, držao ljubavnicu za ruku i pričao o „slomljenom srcu.”
Ali suze su mu brzo presušile kada je otkrio da nema pristup nijednom računu. Počeo je paničiti, a onda je stigao poziv od mog advokata: „Pokrenut je postupak za reviziju nasljedstva.”
Dan suđenja
Dan suđenja bio je tih i oblačan. On je sjedio blijed i nervozan. Ljubavnica ga je stiskala za ruku, ali ni ona nije djelovala sigurno. Sudija je pregledao dokumente:
-
„Prema testamentu, sve imanje prelazi na nerođeno dijete nasljednice, u slučaju njene smrti.”
-
„Budući da je trudnoća bila u šestom mjesecu, sve imovine su već prenesene na zakladu u njegovo ime. Gospodine Collins, vi ste isključeni.”
Njegovo lice se iskrivilo u nevjerici. „Šta?! Nemoguće! Sve je moje!” U tom trenutku vrata su se otvorila. Ušla sam ja.
Osveta i povratak
Svi su zanijemili. Njegovo lice je bilo bledo, ljubavnica je ispustila torbu, a sudija podigao obrve. Ja sam samo rekla: „Zdravo, dragi.”
Njegov glas se slomio: „Ti… ti si živa?”
„Zahvaljujući tvojoj ‘brizi’,” odgovorila sam mirno. „Zanimljivo je kako more zna da izbaci ono što ne može da proguta.”
Izvadila sam USB iz torbe i predala ga advokatu: „Snimak s jahte.” Na ekranu se pojavio trenutak kada me gurnuo, njegov hladan izraz, a zatim ona kako se smije. Sudnica je bila nijema.
Moj advokat je samo rekao: „Evo dokaza za pokušaj ubistva.”
Policija ga je odmah privela. Ljubavnica je plakala, ali on ju je samo pogledao s prezirom: „Zbog tebe sam izgubio sve!”
„Ne,” rekla sam tiho. „Izgubio si jer si izgubio mene.”
Godinu dana kasnije, rodila sam zdravog dječaka, kojeg sam nazvala Adrian — po mirnom moru koje me te noći spasilo. Svaki put kad ga pogledam, sjetim se koliko sam bila blizu kraja, i koliko me ta izdaja naučila vrijednosti života.
Ljudi me i dalje pitaju zašto sam mu oprostila u sebi. A ja kažem: „Zato što sam preživjela. A kad preživiš ono što je trebalo da te uništi, osveta postaje suvišna. Tvoj mir postaje tvoja pobjeda.**”
I zato, kad god pogledam horizont, sjetim se svog pada s jahte, ali i svog povratka. Jer neke žene ne tonu — one nauče da plivaju kroz oluje.
