Ivana je doživjela jedan veliki šok kada ju je suprug iznenada napustio. U tom trenutku se njen cijeli svijet urušio te nije znala kako dalje sama.
Ostala je sama – s bebom u naručju, bez posla, bez porodice koja bi mogla da je podrži i sa praznim frižiderom u skučenom stanu. Teret odgovornosti bio je ogroman, a osjećaj bespomoćnosti toliko snažan da je počela vjerovati kako nije dovoljno jaka da sama iznese ulogu majke. Svaki plač djeteta podsjećao ju je na njene slabosti, dok su noći bile obilježene suzama i nesanicom.
U tim trenucima, najglasniji i najuporniji glas dolazio je od svekrve Milene. Bila je to žena snažnog karaktera, hladne naravi i odlučnog stava. Ona joj je nudila ono što je nazvala rješenjem – da privremeno preuzme dijete, uz obećanje da će mu pružiti sigurnost i stabilnost. Ispred Ivane stavila je kovertu sa stotinu hiljada dinara, objašnjavajući da će joj taj novac dati dovoljno prostora da pronađe posao i ponovo stane na noge. Naizgled, ponuda je bila čin brige, ali Ivana ju je doživjela kao ultimatum, kao da neko dovodi u pitanje njeno majčinsko dostojanstvo.
- Noći su prolazile u borbi sa mislima.
- Lijekovi i pelene nestajali su brže nego što ih je mogla nabaviti.
- Apoteke nisu davale ništa „na dug“.
Milena je gotovo svakodnevno dolazila, ostavljala pakete hrane i ponavljala da vrijeme curi. Ivana je osjećala da se nalazi u klopci: s jedne strane bila je njena nemoć, a s druge svekrvina ruka pružena bez topline, više kao zahtjev nego pomoć.
U trenucima iscrpljenosti, dok je mala Lana satima plakala, Ivana je poklekla. Pozvala je Milenu i zamolila je da uzme dijete na nekoliko dana, dok ona ne povrati snagu. Svekrva je došla brzo, preuzela bebu gotovo bez riječi i otišla, ostavljajući Ivanu u tišini i praznini. Te noći Ivana je plakala do jutra, svjesna da je predala svoje dijete, makar i privremeno. U njenom srcu probila se misao: „Ništa više neće biti isto.“
Narednih sedmica pokušavala je pronaći posao i održati se iznad vode. Radila je sitne poslove, odlazila na razgovore i svake večeri zvala Milenu da pita za Lanu. Odgovori koje je dobijala bili su hladni, kratki i bez emocija. Najteži trenutak dogodio se kada je nenajavljeno otišla u Sombor. Njena beba ju je gledala zbunjeno, kao da je polako gubi iz sjećanja. Tada je Ivana shvatila da više nema vremena za kolebanje – morala je povratiti snagu i boriti se.
Prvi stabilan posao pronašla je u pekari. Nije bio glamurozan niti dovoljan da promijeni sve preko noći, ali bio je korak ka samostalnosti. Nakon mjesec dana rada, odlučila je da ponovo preuzme dijete. Otišla je kod Milene, a uprkos njenom prezirnom pogledu, izgovorila odlučno: „Vodim svoje dijete kući.“ Taj trenutak bio je povratak života – zagrljaj male Lane značio je novu snagu.
- Od tada je prošlo mnogo godina borbe i odricanja.
- Ivana je živjela skromno, ali sa ponosom.
- Male pobjede bile su dokaz da se trud i ljubav uvijek isplate.
Često se pitala da li je ispravno postupila, da li je trebala čekati i ostaviti Lanu kod Milene dok ne ojača. Ali svaki osmijeh njene kćerke davao je odgovor – snaga je bila u tome što nije odustala.
Ova priča podsjeća na sudbinu mnogih samohranih majki u Srbiji i regionu. Prema podacima Centra za socijalni rad u Novom Sadu, broj samohranih roditelja raste iz godine u godinu, dok sistemska podrška često izostaje. Ivana je, poput mnogih, morala birati između svoje nemoći i ljubavi prema djetetu. To pokazuje koliko je teško živjeti bez sigurnosne mreže, kada je država daleka, a porodica istovremeno i podrška i pritisak.
Psiholozi često naglašavaju da djeca koja prolaze kroz nestabilne porodične okolnosti mogu razviti strah od napuštanja. Ivana je to znala, zato je i odlučila da Lana mora rasti uz nju, pa makar to značilo život u siromaštvu. Time joj je pružila ono što je smatrala najvažnijim – emocionalnu sigurnost.
Danas, dok Lana odrasta, Ivana zna da njihov život nije lak. Nedostaju im mnoge stvari koje drugi uzimaju zdravo za gotovo – igračke, putovanja, luksuzne sitnice. Ali ono što nikada ne manjka jeste ljubav. Svaki Lanin osmijeh podsjeća je da je vrijedilo boriti se, i da majčinstvo nije stvar savršenstva, već hrabrosti da ostaneš uz svoje dijete kada sve drugo nestane.
Na kraju ostaje pitanje: šta znači biti dobra majka? Da li je to sposobnost da obezbijediš sve materijalno, ili snaga da pružiš ljubav i prisustvo, čak i kada nemaš ništa? Odgovor vjerovatno nije univerzalan. Ali Ivana vjeruje da je njen put bio ispravan. Jer na kraju dana, ono što ostaje nije novac, nego neraskidiva veza između majke i djeteta – jača od svih prepreka i odluka koje su morale biti donijete.
