Ukoliko ste se pitali šta se treba uraditi sa odjećom preminulog današnji članak je za vas. Smatra se da se jedna stvar ne bi nikako smjela raditi kako se pokojnik ne bi uznemirio.
Predmeti koji ostaju iza voljene osobe često postaju dragocjene uspomene, ali istovremeno i izvor dileme. Kada se član porodice upokoji, ostaju garderoba, obuća i lične sitnice koje su bile dio njegovog svakodnevnog života. Ovi predmeti podsjećaju na zajedničke trenutke, mirise i navike, ali i otvaraju pitanje – šta učiniti sa njima? Od davnina, na našim prostorima razvili su se različiti običaji i vjerovanja, a svaki je nosio svoju simboliku i značenje.
U nekim krajevima Srbije postojalo je vjerovanje da garderoba pokojnika „nosi njegov trag“. Ljudi su smatrali da se u stvarima zadržava energija smrti, pa su iz straha spaljivali ili uništavali odjeću. Ovaj čin nije bio samo praktičan, već i ritualan – vjerovalo se da se uništavanjem predmeta prekida veza između živih i mrtvih, te da se time sprječava da se negativna energija zadrži u kući.
- Spaljivanje garderobe smatralo se zaštitom porodice.
- Uništavanjem obuće prekidala se simbolična „staza“ kojom je pokojnik hodio.
- Time se, prema narodnom vjerovanju, olakšavao prelazak duše na „onaj svijet“.
Međutim, ovaj običaj nije bio univerzalan. U mnogim porodicama garderoba pokojnika je ostajala u kući. Ljudi su je doživljavali kao dragocjenu uspomenu, a ne kao opasnost. Posebno kada je preminula bila mlada osoba, tada su predmeti poput haljina, knjiga ili igračaka ostajali u sobi koja se pretvarala u neku vrstu spomen sobe. Ta prostorija je podsjećala porodicu na voljenu osobu i davala osjećaj da je i dalje prisutna.
Treći običaj, koji je s vremenom postao najrasprostranjeniji, bio je poklanjanje stvari pokojnika. Umjesto da se spaljuju ili čuvaju, odjeća i obuća su se davale siromašnima ili ljudima kojima su najpotrebnije. Ovaj čin je imao dvostruko značenje – s jedne strane to je bio gest milosrđa, a s druge i način da se u ime pokojnika učini dobro djelo. Na taj način porodica je vjerovala da će duša imati više mira, jer je iza sebe ostavila trag dobrote.
- Poklanjanje se doživljavalo kao molitva za pokojnika.
- Smatralo se da se time pomaže i živima i mrtvima.
- Bio je to i način da se tuga pretvori u čin dobrote.
Pravoslavna crkva, za razliku od narodnih običaja, nema strogo propisan stav o ovom pitanju. Većina sveštenika naglašava da je hrišćanski ispravno stvari pokojnika pokloniti onima kojima su potrebne. To je u skladu sa učenjem o ljubavi prema bližnjem i milosrđu. Ipak, crkva ne zabranjuje ni da se stvari zadrže kao uspomena – ako imaju emotivnu vrijednost, porodica ih može čuvati ili čak koristiti.
I pored ovih stavova, u narodu su opstala različita vjerovanja. Jedno od najčešćih je ono da stvari pokojnika ne treba dirati 40 dana nakon smrti. Smatralo se da duša boravi na ovom svijetu sve do isteka tog perioda, pa bi prerano uklanjanje predmeta značilo „uznemiravanje“. Iako ovo nije dio crkvene prakse, mnoge porodice ga i danas poštuju, jer ga doživljavaju kao znak pijeteta i poštovanja.
Na kraju, bez obzira da li porodica odluči da stvari spali, pokloni ili sačuva, suština svih ovih praksi je ista – pokazati ljubav i poštovanje prema pokojniku. Svaka odluka odražava način na koji živimo svoju tugu i kako pokušavamo da zadržimo uspomenu na onoga koga više nema.
- Spaljivanje se tumačilo kao oslobađanje od smrti.
- Čuvanje stvari predstavljalo je trajno sjećanje.
- Poklanjanje je donosilo novu vrijednost kroz dobročinstvo.
Savremeni pristup sve više naglašava upravo ovo treće – činjenje dobra u ime preminulih. Poklanjanje odjeće onima koji su u nevolji postaje način da tuga preraste u humanost. U tom smislu običaji dobijaju novu dimenziju, jer ne ostaju samo uspomene, nego i konkretna pomoć drugima.
Na kraju, najvažniji smisao ovih praksi nije u tome šta se radi s garderobom, već u tome da porodica kroz svoj čin izražava ljubav, pijetet i sjećanje. Jer, iako fizički nema voljene osobe, njeno prisustvo ostaje u svakom sjećanju, u svakom predmetu i u svakom djelu dobrote koje učinimo u njeno ime.
