Krenuo sam skupa sa ženom i bebom na putovanje koje je trebalo biti opuštajuće. Nakon par sati vožnje smo svi bili umorni te smo riješili prenoćiti u motelu na kojeg smo slučajno naišli na putu.
Bilo je već kasno, oko 11 sati uvečer, a motel je delovao kao savršeno mesto za odmor nakon dugog putovanja. Zgrada nije bila velika, ali je bila čista i tiha, što nam je bilo najvažnije. Beba je mirno spavala dok smo mi provodili ostatak večeri u tišini, a onda smo se svi smestili u krevet, umorni od puta.
Međutim, nismo znali da nas čeka nešto što će zauvijek promeniti naše poimanje sigurnosti. Oko tri ujutro, duboko sam zaspao, ali nešto me probudilo. To je bio glas – šapat, ali ne običan. Bio je hladan, prijeteći. Osjećao sam da nešto nije u redu, kao da sam bio svestan nečega, ali nisam mogao da odredim šta. Glas mi je bio poznat, ali nisam znao odakle.
„Sad smo konačno izjednačeni! Patit ćeš kao ja!“ čuo sam reči koje su bile izgovorene s strašnom odlučnošću. Riječi su bile jasne, ali nisam mogao povezati ko ih je izgovorio. Srce mi je bilo ispunjeno panikom. Nije mi bilo jasno šta da mislim ili šta da radim. Odmah sam ustao iz kreveta, drhtao, i upalio svetlo. Moja žena još uvek spava mirno, ali osjećao sam da nešto nije u redu.
Kada sam pogledao prema bebinom krevetiću, nešto me potpuno paraliziralo. Na krevetu, oko bebe, bilo je stotine bijelog perja. Perje je bilo svuda, prekrivalo je cijeli krevet, a ja nisam imao pojma odakle je došlo. Moja prva pomisao bila je da je to možda perje koje je već bilo tamo kad smo stigli. No, žena mi je kasnije rekla da nije primetila ništa neobično prilikom dolaska. Taj detalj mi nije dao mira. Beba je spavala kao da ništa nije bilo neobično, ali sve ostalo je bilo potpuno zbunjujuće.
- Stajao sam i gledao tu scenu, duboko uznemiren. Nakon trenutka, nešto je još više izazvalo moju zabrinutost. Primijetio sam da je položaj bebe promenjen. Glava joj je bila okrenuta prema vratima, iako sam bio siguran da smo je prethodno položili s glavom okrenutom prema suprotnom smjeru. To nije imalo nikakvog smisla. Nisam mogao objasniti zašto je to bilo tako, ali osjećaj straha postajao je sve snažniji.
Sjeo sam na krevet i probudio ženu, izgovarajući samo nekoliko riječi. Požurio sam joj objasniti da nešto nije u redu, da moramo odmah otići. Bila je zbunjena, ali je brzo shvatila ozbiljnost situacije. Nismo znali šta je to, ali oboje smo osjećali da ne smemo ostati. Tada smo otkrili nešto što je potpuno srušilo sve što smo mislili da znamo. Na našem krevetu, između nas, bila je ostavljena poruka. Nije bila velika, ali bila je jasna i konkretna. Glasila je: „Vaša beba treba spavati između vas.“
Ti su natpisi bili jasni, ali nisu bili samo upozorenje. Bili su prijetnja. Moja žena je počela drhtati, a ja sam osjećao paniku. Šta to znači? Tko je ostavio poruku? I zašto je bila upućena nama? Iako smo bili iscrpljeni i pomalo zbunjeni, odmah smo shvatili da moramo napustiti to mesto. Taj osjećaj je bio toliko snažan da nismo imali ni trenutka oklijevanja.
- Brzo smo spakirali stvari i odlučili napustiti motel. Ušli smo u auto, ali nijedno od nas nije izgovorilo riječ. Tihom tišinom pratili smo put. Tišina je bila gotovo opipljiva. Iako smo znali da bi sve moglo biti samo u našim glavama, osjećaj da nismo bili sami, da nas nešto ili netko promatra, bio je neizbrisiv.
Nismo se mogli sjetiti ničega neobičnog što smo vidjeli u motelu prije. Sve je izgledalo normalno, ali sada, unatoč tome, osjećali smo da nešto nije bilo u redu. Nismo se okrenuli. Nismo se vratili. Samo smo željeli otići, bježati od tog mjesta, od tih misli, od tog nepoznatog straha. Moteli su često bili neuredni i stariji, ali ova noć će nam ostati u sjećanju kao najčudnija i najstrašnija noć koju smo proveli na putovanju.
Na kraju smo napustili motel, a da nikada nismo saznali tko ili što je bilo odgovorno za sve to. Taj osjećaj nelagode nas je pratio još dugo, dok smo shvatili da su neke stvari jednostavno bolje ostaviti neobjašnjenima.
