Priča koja dolazi iz ratom razorenog Sarajeva, u Bosni i Hercegovini, govori o nečemu daleko većem od samog rata – o ljubavi, ljudskosti i dubokoj povezanosti koja ne poznaje granice. Ova priča je dio života italijanskog novinara Franka Di Marea, koji je, radeći svoj novinarski posao, doživio susret koji će mu zauvijek promijeniti sudbinu. Tada, usred opkoljenog Sarajeva, dok je izveštavao iz razrušenog grada, upoznao je djevojčicu koja će ući u njegov život na način koji nije mogao ni zamisliti.
U to vreme, Sarajevo je bilo pod opsadom, a mnogi su umirali od granata, snajperskih metaka i gladovanja. Ruševine su bile svuda, a među njima se nalazilo sirotište koje je, kao i mnoge druge institucije, bilo pogođeno bombardovanjima. Na tom mjestu Franko je ugledao malu bebu u pelenama. Iako nije znao ništa o njoj, pogled te djevojčice ostavio je snažan utisak na njega. Ta djeca, koja su često ostajala sama i napuštena zbog rata, nosila su duboke tragove u očima. Njene oči nisu samo bile odraz tuge – bile su odraz nade, pa čak i nešto više: poziv na akciju. Bez riječi, njih dvoje su se povezali, a Franko je znao da ne može samo proći pored nje. Njegovo srce nije moglo ostati mirno, jer je pred njim bila prilika da učini nešto veliko i važno.
Djevojčica koju je susreo bila je Stela, tada beba koju su napustili roditelji. Ratu je trebalo nekoliko dana da je ostavi na milost i nemilost, a bolnica u kojoj je bila smještena postala je njeno jedino utočište. Franko nije mogao da zatvori oči pred njenom sudbinom. Iako je bio poznat novinar, bio je čovjek prije svega, a duboki osjećaj za pravdu i humanost odveo su ga na put koji nije mogao predvidjeti.
S tim ciljem, Franko je, zajedno sa svojom tadašnjom suprugom Alesandrom, započeo proces usvajanja male Stela. Uz pomoć Crvenog krsta, proces je započeo i vrlo brzo su uspjeli da je izvuku iz pakla rata. Tako je mali život bio spašen, ali i Frankov život doživio je duboku transformaciju. Ovaj susret nije samo bio fizičko spajanje sa djetetom, već je to bila emocionalna i duhovna povezanost koja će oblikovati oba života.
Stela je, uz ljubav svojih novih roditelja, odrasla u obrazovanu ženu. Diplomirala je ekonomiju, ali je njen život uvijek bio izvan očiju javnosti. Franko i njegova bivša supruga, iako su se razveli, ostali su posvećeni Steli i njenoj sreći. Di Mare nikada nije skrivao emocije prema svojoj kćerki. Često je govorio da mu je ona vratila vjeru u život, pa čak i u Boga. Imao je 35 godina kada je, kako je volio reći, njegov život preokrenuo novi početak. Postao je otac, a kroz tu ulogu postao je i novi čovjek.
U svojoj knjizi „Ne pitaj zašto”, koju je napisao mnogo godina kasnije, Di Mare je detaljno opisao trenutak kada su se njegove oči srele sa Stelinim. On taj trenutak nije mogao racionalno objasniti. Taj susret je bio jednostavno – ljubav. Nije bilo logičkog objašnjenja, sve se desilo iznutra, kao da je sudbina već odavno imala plan za njih dvoje. Kad ga je urednica zamolila da proširi taj dio, nije znao šta da kaže – samo je napisao ono što je osjećao, jer nijedna riječ nije mogla da objasni njegovu unutrašnju promjenu.
Na pitanje zašto je usvojio dijete iz Sarajeva, Franko nije imao precizan odgovor. Samo je znao da je to bilo ispravno, da je to bilo ono što je morao učiniti. Iako je brak s Alesandrom završio, njih dvoje su ostali posvećeni roditelji svojoj kćerki. I ljubav koju je Franko osjećao prema Steli bila je nešto što je nadživjelo sve, pa i kraj njihovog braka.
Godinama nakon tih trenutaka, Franko je govorio o tome kako mu je taj trenutak očinske ljubavi promijenio pogled na život. Njegova priča nije bila samo o jednom usvojenom djetetu, već o mnogo širem pitanju – ljudskosti, saosjećanju, snazi povezanosti koja ne poznaje granice. On je svoje emocionalno sazrijevanje usporedio sa ljubavlju koju su Sarajlije pokazivale prema svom gradu i međusobno jedni prema drugima. Bjelave, Baščaršija, Karađorđeva ulica – sve te ulice koje su Franka emotivno oblikovale, bile su simboli snage, izdržljivosti i nade u srcima onih koji su ostali, uprkos svemu.
Franko Di Mare, poznat i po svom profesionalizmu i smirenosti na ekranu, kroz Stelu je pronašao duboku emocionalnu povezanost koja mu je omogućila da postane najbolja verzija sebe. U njegovim memoarima, jasno je naglasio da su najvažnija iskustva koja je doživio tokom rata u Sarajevu bila upravo lekcije o ljudskosti.
Nažalost, Franko je preminuo 17. maja 2024. godine nakon duge borbe s mezoteliomom, teškom bolešću. Njegova smrt ostavila je dubok trag u srcima svih koji su ga poznavali, ali najviše u Stelinom. Izgubila je ne samo svog oca, već i čovjeka koji je oblikovao svaki dio njenog postojanja. Ipak, njihova neraskidiva veza nije prekinuta ni smrću – ona je nastavila nositi Frankovo naslijeđe kroz svoj život.
Frankova priča, zapisano u njegovoj knjizi, ostaje zapisana ne samo kao osobna biografija, već kao svjedočanstvo o ljubavi koja ne poznaje granice. Iako nije govorio samo o romantičnoj ljubavi, nego o svim vrstama ljubavi koje oblikuju čovjeka, važno je naglasiti da je on svojim životom i radom želio prenijeti poruku o snazi volje i ljubavi.
Danas, Stela nastavlja nositi to naslijeđe. Iako rijetko govori u javnosti, njena priča je neprestano podsećanje na to kako jedan čin saosjećanja može promijeniti cijeli svijet. Franko Di Mare nije samo usvojio dijete, on je usvojio čitavu budućnost.
