Kada mi je kćerka umrla, cijeli moj svijet je stao. Dani su prolazili, ali ja nisam. Disala sam, jela, hodala – ali unutra sam bila prazna. Njena soba je postala moje utočište, jedino mjesto gdje sam još osjećala da nije potpuno otišla. Tu su njene igračke, haljinice koje još mirišu na nju, crteži koje je crtala za mene. Nisam imala snage da išta pomjerim.
A sada, dvije godine kasnije, stojim u hodniku i gledam kako moj muž planira da u tu sobu smjesti svoju kćerku iz prvog braka. Srce mi puca dok slušam kako govori: “Ona mora imati svoju sobu, ne može spavati na kauču.”
-
Zar ne shvata da ta soba nije samo prostor?
-
Zar ne vidi da bi to za mene bilo isto kao da brišem svaki trag svog djeteta?
“Ne mogu ti dozvoliti da to uradiš,” rekla sam, glasom koji je drhtao. “Ako nema gdje drugo, može spavati u kuhinji, ali ta vrata će ostati zatvorena.”
Vidjela sam kako mu je lice stvrdnulo. Njegov pogled me presjekao, kao nož. “Nikada nećeš učiniti da se moja kćerka osjeća nepoželjno u kući svog oca,” rekao je hladno.
Osjetila sam kako mi suze naviru, ali sam ih progutala. Nisam htjela da vidi koliko me povrijedio. Zar ne razumije? Zar ne vidi da ja ne mrzim njegovo dijete? Samo ne mogu podnijeti da neko drugi spava među stvarima moje kćerke.
Možda sam sebična. Možda sam loša osoba jer želim zadržati tu sobu netaknutu. Ali u toj sobi se još osjećam majkom. Kad zatvorim vrata, mogu da zamislim da je još tu. Ako uđe neko drugi, čak i nevino dijete, sve će to nestati.
-
Muž je pogriješio jer nije razgovarao sa mnom.
-
Pastorka nije kriva, ali ni ja nisam kamen.
-
Ovo nije samo kuća. Ovo je moj rat za preživljavanje.
Ponekad se uhvatim kako zamišljam da pronađemo kompromis – možda da jedan kutak sobe ostane netaknut, kao spomenik mojoj kćerki, a da ostatak koristimo za njegovu. Ali čim o tome pomislim, zaboli me u prsima. Možda još nisam spremna.
Moj muž je dobar čovjek, znam to. On samo želi da njegova kćerka osjeti sigurnost. A i ona… ona nije tražila ovu situaciju. Samo je djevojčica koja pokušava da pronađe svoje mjesto u svijetu. Možda bi čak razumjela koliko mi znači ta soba, možda bi bila nježnija prema meni nego njen otac.
Razmišljam i o terapiji. Gubitak djeteta je previše za jedan brak, i bojim se da nas ova situacija razdire. Ne želim da izgubim i njega, ali ne znam da li imam snage da dijelim svoju tugu sa nekim ko je ne razumije.
Ako ne uspijemo pronaći način da svi stanemo u ovu kuću bez da jedno drugo povrijedimo, možda ću morati otići. Ne zato što želim, nego zato što više neću imati šta da dam.
Svako veče, pred spavanje, pitam se:
-
Mogu li ikada pustiti drugu djevojčicu u tu sobu, a da ne izgubim sebe?
-
Može li moj muž zaista shvatiti kroz šta prolazim?
-
Postoji li način da svi pronađemo mir pod istim krovom?
Još uvijek ne znam odgovore. Znam samo da ako izgubim i to malo što me još drži – sobu moje kćerke – bojim se da ću nestat
