Porodica njegove supruge bila je izuzetno bogata, dok je on uvijek vodio skroman život. Radio je redovan posao, živio od plate do plate i nikada nije maštao o luksuzu. Ipak, razlike u njihovom porijeklu nikada nisu mučile njegovu suprugu, a ni njega – barem ne do trenutka kada je ta razlika postala bolno vidljiva.
Njeno porodica je velikodušno preuzela sve troškove za njihovo vjenčanje. Ceremonija je bila poput bajke – luksuzno slavlje koje je nadmašilo sve što je mogao zamisliti. Nije ga mučilo to što nije mogao doprinijeti na tom nivou. Umjesto toga, osjećao je samo zahvalnost prema njenom ocu, koji je sve omogućio.
Ali sve se promijenilo na njihovom medenome mjesecu. Kada su se ukrcali u avion, supruga je bez razmišljanja produžila ka svom sjedištu u prvoj klasi. Tek tada je shvatio da njegova karta vodi u ekonomsku klasu. Zatečen, stajao je zbunjeno dok je ona sjedala u luksuzno sjedište.
• Pogledala ga je preko ramena i rekla, uz blag osmijeh:
– “Bezveze, dušo… ali tata kaže da nije tvoja kasa.”
• Te riječi su ga pogodile dublje nego što je mogao pretpostaviti.
Osjetio je snažan val poniženja i bijesa. Dok je gledao kartu u ruci, razum mu je govorio da nastavi i sjedne. Ali ponos mu nije dopuštao. Umjesto da pronađe svoje sjedište, tiho se okrenuo i izašao iz aviona, ostavljajući suprugu zbunjenu i samu.
Nekoliko sati kasnije, zazvonio mu je telefon. Na liniji je bio njen otac. Njegov glas bio je hladan, bez trunke razumijevanja:
– “Dao sam ti vjenčanje iz snova i medeni mjesec iz snova. Da li je ovo način na koji tretiraš moju kćerku?”
• Svaka riječ djelovala je kao udarac.
• “Moja kćerka je navikla na određeni stil života i ja ću joj to pružati… ali neću plaćati i za tebe!”
Te rečenice su mu odzvanjale u mislima. Smireno, ali odlučno odgovorio je:
– “Nikada nisam tražio ni očekivao da mi bilo šta plaćate. Ali ne mogu da živim u svijetu gdje me gledate sa visine zato što nisam bogat.”
Prekinuo je poziv. Osjećaj srama i bijesa bio je previše jak da bi mogao nastaviti razgovor.
Kasnije ga je supruga nazvala, pokušavajući da spusti tenzije. Govorila mu je da nije željela da ga ponizi i da je sve bio nesporazum. Molila ga je da se ukrca na naredni let kako bi ipak otišli zajedno na medeni mjesec.
• “To nije bila moja odluka. To je moj otac,” govorila je kroz suze.
• Ali on je ostao neumoljiv. Nije mogao da podnese pomisao da sjedi sam u zadnjem dijelu aviona dok ona uživa u luksuzu prve klase.
Kada je shvatila da ga ne može nagovoriti, odlučila je da prekine putovanje i vrati se kući kako bi razgovarali licem u lice.
Sada, dok razmišlja o svemu, priznaje da nije siguran da li je postupio ispravno. Poniženje i dalje boli, ali zna i da voli svoju suprugu. Shvata da sukob nije bio samo zbog avionskih karata – to je bio sudar dva različita svijeta.
S jedne strane je njegova želja da ostane čovjek sa dostojanstvom, a s druge realnost da možda nikada neće moći da joj pruži život na koji je navikla.
Pitanje koje ga muči: može li ljubav preživjeti toliku razliku u vrijednostima, prioritetima i načinu života?
Predstojeći razgovor sa suprugom biće presudan. Ili će pronaći kompromis i izgraditi most između svojih svjetova, ili će se njihova priča završiti tamo gdje je i počela da puca – na aerodromu, u trenutku kada je prvi put shvatio koliko su daleki njihovi životni puteva
