Priče koje duboko ostaju urezane u pamćenje često imaju neobičan prizvuk, a jedna od takvih priča iz mog života odnosi se na susret sa ženama koje su nas u vozu uputile na nepredvidivu sudbinu. Njihove riječi, posebno ona rečenica koja mi je doslovno ostala urezana u srcu — „djevojko, u tebi teče tuđa krv“ — nosila je težinu koja se vremenom samo pojačavala. Radi se o iskustvu koje se desilo davne 1989. godine, tokom jednog nezaboravnog školskog putovanja.
Godina je bila 1989., jesenji raspust, a cijeli razred odlučio je da otputuje u Lenjingrad, grad bogate istorije i kulturne baštine. Putovanje je trajalo oko tri do četiri dana, iako se tačan broj dana ne može precizno setiti, uspomene sa tog izleta ostale su mi živopisne i jasno izrezbarene u sjećanju. Tokom boravka obišli smo brojne znamenitosti, prisustvovali pozorišnim predstavama, šetali ulicama i trgovima, upijajući posebnu atmosferu grada.
Nakon što smo se vraćali kući, bilo je rano jutro kada smo se vozom kretali nazad. S obzirom na to da nas je bilo dosta, sjedili smo u dva susjedna vagona — jedna grupa u jednom, druga u susjednom. Moja prijateljica i ja odlučile smo da obiđemo drugare i vidimo šta rade. Momci su bili okupljeni u jednom kupu, igrajući karte, i oko njih je vladala vesela i prijateljska atmosfera.
U prvom kupu voza, na njegovom početku, sjedila su dva Cigana, muškarci različite dobi. Iako su bili predstavnici naroda prema kojem su postojali brojni stereotipi, oni su izgledali pristojno i uredno, što je odmah skretalo pažnju. U jednom trenutku, jedna djevojka iz naše grupe predložila je da ih pita za gatanje budućnosti.
Starija Ciganka je u početku odbijala, ne bila sigurna da li je pravi trenutak ili da li želi uopšte da gleda. Mlađa žena je šutjela, kao da ne želi da se meša u razgovor. Međutim, ubrzo je starija izvukla karte i, bez da je pogledala na ponuđeni špil, izgovorila misterioznu rečenicu: „Vaši ljudi lažu“. Počela je da prorice budućnost svim prisutnima, ali nije tražila novac, što je ostavilo utisak da to radi iz zabave ili nekog višeg razloga, a ne iz koristi.
Ja sam ostala u pozadini, bez želje da saznam šta će biti sa mnom. Osjećala sam da nije pravo vrijeme za takve stvari i da bolje da ostanem samo posmatrač. Dok su ostali sa više zanimanja prihvatali gatanje, ja sam se povukla, slušajući i gledajući njihove reakcije.
U jednom trenutku, dok je starija žena gledala u jednog od momaka iz našeg razreda, njeno lice se ozloštilo tugom. Tišina i ozbiljnost koju je tada pokazala bila je gotovo opipljiva. Završila je sa gatanjem, ali osjećaj tuge u njenim očima ostao je neizbrisiv.
Moja prijateljica i ja ostale smo dugo u vozu, skoro do večeri, prepričavajući utiske i razgovarajući o onome što smo čule. Kada smo se približavale stanici na kojoj smo trebale izaći, Ciganka nas je zaustavila i uputila proročanske riječi mojoj prijateljici: „Nemoj se udavati dvije godine, bićeš udovica“. Zatim je dugo gledala mene pravo u oči, kao da pokušava da čita moju dušu, i izgovorila onu rečenicu koja je zauvek ostala urezana u moj um:
„U tebi teče tuđa krv, djevojko…“
Već sam znala da nisam biološka kći svojih roditelja. Iako nisam imala zvanični dokaz, bila sam gotovo sigurna, preko devedeset posto, jer je moj azijski izgled često izazivao pažnju i pitanja. Te riječi nisu bile iznenađujuće, ali su bile duboko potresne i natjerale su me na razmišljanje.
Ciganka je dodala da će moj život biti pun izazova, ali me je tješila riječima da neću biti sama. Njena pažnja se zatim usmjerila ka kupu u kojem su sjedeli momci. Ukazala je na jednog posebnog dječaka — nazvala ga je „taj čupavi dečak“ — i upozorila da mu smrt „hoda pored njega“, što je izazvalo dodatnu nelagodu.
Iako smo, kao mlade djevojke, te prognoze doživjele sa blagim skepticizmom i bez previše straha, neka tiha nelagodnost ostala je u meni, osjećaj da je možda u tim riječima sadržan neki dublji smisao.
Sjećam se da sam 1991. godine prisustvovala na venčanju svoje prijateljice. Prošle su gotovo dvije godine od susreta u vozu, ali se proročanstvo obistinilo — njen suprug je tragično preminuo utapanjem. Naš razredni drug, „taj čupavi dečak“, doživio je niz nesreća koje su mogle biti kobne: prvo saobraćajnu nesreću na motociklu, zatim skoro da ga je pregazio voz. Ipak, preživio je sve to, kao da mu je sudbina dala drugu šansu.
Danas sa sigurnošću znam da u meni zaista teče kazahstanska krv, dio mog porekla koji me je pratio kroz život i oblikovao moj identitet. Moj život nije lak, ali sam naučila da se nosim sa njegovim preprekama. Što se tiče usamljenosti, nadam se da to nije moja konačna sudbina.
Iz svega ovog vidim da postoji neka misteriozna i gotovo mistična snaga u proročanstvima, u njihovoj neizvjesnosti i moći. Ipak, iskreno vjerujem da je bolje ne znati unaprijed šta nas očekuje. Ta neizvjesnost donosi poseban mir, oslobađa nas tereta sudbine i omogućava nam da život živimo korak po korak, sa svim njegovim usponima i padovima.
Da rezimiramo:
-
Gatanje sudbine može biti intrigantno, ali i izazvati različite emocije — od skepticizma do dubokog razmišljanja.
-
Susret sa proročanstvima često ostavlja traga koji nas prati i može uticati na naše stavove i izbore.
-
Neizvjesnost budućnosti ima i svoju vrijednost — ona oslobađa od tereta predviđanja i omogućava nam da se usredsredimo na sadašnjost.
-
Lična iskustva, poput ovog iz voza, mogu nam dati snagu i identitet, pomažući nam da bolje razumijemo sebe i svijet oko nas.
Ova priča je dokaz da riječi mogu biti snažne i da ponekad otkrivaju ono što ne želimo ili ne možemo odmah razumjeti, ali što nas oblikuje za cijeli život.
