Mi se danas malo prisjećamo, jednog od najpopularnijih srpskih glumaca svih vremena. Godine 1933. na svijet je došao obožavani srpski glumac Dragomir Bojanić Gidra. U cijeloj Jugoslaviji bio je poznat po nadimku “Dragi”, koji je odmilja izveden iz varijante Šatrovac.

Gidra, uistinu izniman glumac, nije bio samo neizmjerno talentiran, već i voljena osoba koja je na prvom mjestu davala svoje voljene. Brojni su izvještaji o njegovoj ličnosti izvan ekrana, no najviše odjekuju iskrena sjećanja kćeri Jelene i filmskog unuka Nikole Koje.

Tijekom posjeta Srbiji 1993. godine, po dolasku u Budimpeštu, svratio sam do njegove bolnice. Vrijeme je bilo užasno, ali to me nije spriječilo. Produžio sam ravno do VMA, točnije do četvrtog kata gdje se nalazio Onkološki odjel. Bilo je četiri ujutro i cijelo je mjesto bilo prekriveno mrakom, osim usamljenog svjetla na kraju hodnika na četvrtom katu. Dok smo se približavali, primijetili smo da VMA vrvi do zuba naoružanim vojnicima. Jelena je to iskustvo ispričala za Nedeljnik, ističući da VMA više liči na opkoljenu tvrđavu nego na tipičnu bolnicu.

Po povratku u tuđinu, pogodila me spoznaja da je moja generacija bila nesvjesna. Dok smo se uspinjali kroz tamu, mnoštvo se pojavilo u vidokrugu. Helikopteri su prevozili ranjene, puku djecu od 18 i 19 godina, koja su bila podvrgnuta operacijama i od kojih su mnoga ostala bez udova. Bolničarke su te mlade unesrećene s velikom pažnjom na kolicima vozile do očeve bolničke sobe, gdje bi ih Gidra i u četiri ujutro častio šalama. Shvatili smo da je to kraj, ali su sestre tajno snabdijevale cigarete za mog oca. U njegovoj bi se sobi dežurni liječnici i ranjenici od srca smijali njegovoj ekscentričnoj odjeći. Od 23 do 4 ujutro okupljali bi se oko njega, a on bi ih zabavljao s mnoštvom monologa i vratolomija po mjeri svakog pojedinca. To se nastavilo cijeli mjesec do njegove smrti, donoseći utjehu i zabavu ranjenima svake noći. Ispričala je ovu anegdotu kako bi ilustrirala Gidrin izuzetan karakter i kako se ponašao prema prijateljima i kolegama. Ovaj se događaj zbio u siječnju 1986.

Usred hladnog siječnja nalazim se stacioniran u Raškoj kao mladi vojnik na obuci. Atmosfera je konstantno ispunjena napetošću i vječitim izvanrednim stanjem. Međutim, na ovaj dan sve poprima neočekivani obrat. Pozvan sam da odem s terena za trening iz neobičnog razloga – posjeta. Nezapamćeno je da tijekom obuke ima posjetitelja, a još više tijekom izvanrednog stanja kada je izlazak iz vojarne najstrože zabranjen. Obuzima me zbunjenost dok se približavam kapiji gdje me čeka zapovjednik s knjižicom i izlaznom dozvolom. Čini se da ništa nema smisla. S druge strane, stojeći pokraj auta, ležerno puši Gidru.

“Mahne mi da uđem, pita me: ‘Što čekaš?’ na svom nepokolebljivom šumadijskom dijalektu“, prepričava Kojo za Nedeljnik. Gidra je odveo Nikolu do lokalne gostionice, gdje ga je nahranio i, kao i sada, predao vojniku 1000 eura prije odlaska.

U našem kratkom razgovoru usputno je spomenuo da je došao jer ima posla u okolici. Ostatak vremena sjedili smo u tišini. Tek kasnije, nakon mog povratka iz vojske, prijatelj mi je javio da je lagao. On je zapravo putovao samo zbog mene. Rečeno mi je da je to vrsta brige i pažnje koju Milivoje Živanović pruža njemu i drugim mladim glumcima. Želio je nastaviti tu tradiciju i pokazati svoju zahvalnost. Ta osoba je bio nitko drugi nego Dragomir Bojanić Gidra, kako je tada izjavio Nikola Kojo. Gidru je obožavala jugoslavenska javnost, posebno zbog uloge u omiljenoj seriji “Lude godine” i njenom nastavku “Žikina dinastija”. Ono što mnogi ne znaju je da “Žikina dinastija” gotovo da i nije stigla na ekrane.

Zoran Čalić je krajem 1984. napisao scenarij za “Žikinu dinastiju”. Nedugo nakon toga, početkom 1985., krenuli su planovi za početak produkcije novog dijela iznimno popularne filmske franšize “Lude godine”.

Preporučujemo