Danas ćemo pisati o ispovijesti jedne djevojke koja je radila posao koji ne bi radio svako, a to je čistač javnog toaleta. U nastavku pročitajte kakav je trenutak jednom doživjela koji će dugo pamtiti.
Godinama radim u javnom toaletu. Moj posao je jednostavan – dočekujem ljude, naplaćujem ulaz, pazim da sve bude čisto, da ima papira, sapuna, i da prostor uvijek izgleda pristojno. Kroz dan mi prođe mnogo ljudi, različitih navika, karaktera i priča.
Navikne se čovjek na sve – od ljubaznih i nasmijanih, do onih kojima je teško reći i najobičnije „hvala“. Često sretnem nervozne putnike, majke koje žurno pokušavaju sve stići, ili one koji su izgubljeni u mislima. Vremenom pomisliš da te ništa ne može iznenaditi. A onda se pojavi neko – ko ti pokaže da granice čuđenja uvijek mogu da se pomjere.
Jednog popodneva, u vrijeme kada je sve izgledalo kao i obično, na vrata je ušla ona. Žena koja izgleda kao da je sišla s modne piste. Od glave do pete – savršena. Frizura kao iz salona, lice nevjerovatno njegovano, usne savršeno iscrtane, haljina koja prati linije tijela i torba koja je lako vrijedila mnogo više od mojih godišnjih primanja. Dok je hodala, oko nje je ostajao dug, skupocjen miris parfema. Bila je oličenje samopouzdanja, elegancije i glamura. Ljudi su je gledali s divljenjem, a ja sam pomislila: Evo žene koja savršeno zna ko je i gdje ide.
Platila je ulaz i ušla u kabinu, kao da i tamo nosi dio svog glamura. Pomislila sam kako će sigurno iskoristiti ogledalo, popraviti šminku, ostaviti za sobom red i čistoću, kao što i priliči nekome takve pojave.
Ali ono što je uslijedilo razbilo je svaku moju pretpostavku. Iz kabine se odjednom začuo čudan zvuk – šuštanje, lupanje, voda, pa opet tišina. Čekala sam, jer sam osjetila da nešto nije u redu. Kada je konačno izašla – kabina je ostala poput bojnog polja.
Unutra je bilo:
- Papira razbacanog svuda
- Vode po podu
- Neugodan miris koji je potpuno uništio trag njenog parfema
Morala sam da zaključam kabinu na duži vremenski period, uzmem rukavice, sredstva za čišćenje i sama sve sredim. Ali nije me pogodilo samo stanje u kojem je ostavila prostor. Bilo je to nešto više – shvatanje da spoljašnji sjaj može da bude velika iluzija.
Nekoliko minuta kasnije, pojavila se ispred mene, jednako besprijekorno kao kad je ušla. Nasmejana, sa samopouzdanjem koje nije ni najmanje poljuljano onim što je ostavila za sobom. Pogledala me u oči i nježno rekla: „Oprostite, malo mi je pozlilo…“ Njene riječi bile su meke, ali ono što je ostavila – bilo je sve osim toga.
- Klimnula sam glavom
- Nije imalo smisla reći išta
- Ali u sebi sam mislila: princeze možda nose krune – ali i one znaju razvaliti WC
Tog dana shvatila sam nešto važno. Uvijek procjenjujemo ljude na osnovu izgleda, stila, parfema, brendiranih torbi. Ali istina o čovjeku otkrije se tamo gdje ga niko ne vidi. Pravo lice pokaže se u malim stvarima, kad misli da ga niko ne gleda.
Od tada, svaki put kad neko uđe, sjetim se nje. Ona me naučila da:
- Nije važna torba koju nosiš
- Nije važan ni parfem koji ostavljaš za sobom
- Prava vrijednost je u načinu na koji ostavljaš prostor kad izađeš
Vidjela sam ljude koji su skromno obučeni, ali ostave kabinu čistu i urednu, uz osmijeh i „hvala“. S druge strane, neki sjaje spolja, ali iznutra – ostaje samo nered.
- Ne sudi po glamuru
- Ne vjeruj sjaju
- Mjera čovjeka je u poštovanju – prema drugima i prema prostoru koji koristi
Naučila sam da prava elegancija nije u šminci, nego u ponašanju, i da najljepši ukras čovjeka nije skupa haljina, nego bonton. I zato, dok drugi gledaju cipele, ja gledam u tragove koje ostave za sobom. Jer tamo, u tišini toaleta, vidiš istinu o ljudima.
Ne po torbi. Ne po frizuri. Već po onome što ostane – kad se vrata zatvore.
