Milica Todorović je poznata pjevačica koja je nakon posjete koncertu Marije šerifović podjelila svoj emotivni trenutak u kojem se prisjetila prošlosti. U nastavku članka ćemo pisati više na ovu temu.
Sedam dana nakon što je moj muž iznenada preminuo u trideset petoj godini, nisam mogla da prihvatim činjenicu da ga više nema. Kuća je bila puna njegovih predmeta, ali nijedan od njih nije donosio utjehu. Svaka soba, svaki miris nosio je uspomene koje su me gušile. U pokušaju da osjetim njegovu prisutnost, odlučila sam da pregledam njegov e-mail. Tražila sam bilo kakav trag njegove svakodnevice, nešto što bi mi pružilo utješan osjećaj da ga još uvijek nekako mogu dotaći.
Tako sam otkrila da je bio pretplaćen na uslugu za praćenje lokacije. Pretplata je trajala mjesecima, a ja o tome nisam imala pojma. Radoznalost je pobijedila tugu i pokušala sam da se prijavim koristeći njegove stare lozinke. Ubrzo sam uspjela ući u sistem.
Na ekranu je iskočila mapa. Prikazivala je kretanje – uživo. Tačka koja je označavala lokaciju bila je nedaleko od kuće. Srce mi je preskočilo otkucaj. Nisam mogla da shvatim kako je moguće da se tačka pomjera. Moj muž je bio mrtav. A ipak, sistem je pokazivao da je u pokretu. Kao da je tu, kao da se šeta našim gradom, kao da ga smrt nije odnijela.
Sjedila sam nepomično nekoliko minuta, osjećajući kako mi se dlanovi znoje. Ruka mi je drhtala, ali odlučila sam da krenem za lokacijom. Vožnja je bila obavijena tišinom, jedino je navigacija na telefonu davala zvuk. Na pola puta, ekran se promijenio. Otvorio se prozor za razgovor.
- Pojavila se fotografija mlade žene
- Poruka je glasila: „Jesi li još tu? Šta da radimo dalje?“
Ledeni tuš. Nisam razumjela šta se dešava. Na poruku je ubrzo stigao odgovor – sa naloga mog muža. To je bio selfie, ali s lica čovjeka kojeg nisam poznavala.
U tom trenutku sve je postalo kristalno jasno – neko je zloupotrijebio njegov nalog. Sve što sam vidjela: lokacija, poruke, fotografije – bila je laž, hladna i proračunata manipulacija.
Mješavina osjećanja preplavila me:
- Olakšanje – jer to nije bio on, nisam bila luda, nije postojao nikakav povratak iz smrti
- Bol – jer sam na trenutak povjerovala da ga mogu pronaći, da još uvijek može biti tu
Shvatila sam tada koliko je tuga opasna. Koliko brzo može da nas zavara, učini spremnima da vjerujemo u ono u šta ni sami ne bismo povjerovali. Nesvjesno smo u stanju da tragamo za najnemogućijim znakom, samo da bismo izbjegli bol.
Pitala sam se šta da uradim. Da li da prijavim nalog? Da li da tražim ko stoji iza te zloupotrebe? Ili da jednostavno dignem ruke od svega? Nisam imala snage za novi rat. Imala sam samo suštinsko pitanje pred sobom – da li će potraga za odgovorima produžiti moju bol?
Odgovor je stigao iz dubine vlastitog srca. I shvatila sam:
- Ljubav nije nestala, ali čovjek jeste
- Tuga je stvarna, ali ne smije postati moj dom
- Nada može biti opasna, ako je vezana za ono što je nepovratno izgubljeno
Taj događaj ostavio mi je lekciju koju neću zaboraviti. On me je naučio da iza svakog gubitka postoje dublji slojevi bola, ali i snage. Ako ne pazimo, možemo izgubiti sebe pokušavajući oživjeti ono što je prošlo.
I danas učim. Učim da živim bez njega. Učim da prihvatim njegovu tišinu, da čuvam naše uspomene, ali da ne robujem onome što ne mogu promijeniti. Život nas često obara i testira nas na najokrutnije načine. Ali nas isto tako uči da je ljubav nešto više od tijela. Ona ostaje – u pričama, u srcu, u pokretima koje pamtimo.
Nekada sam mislila da je bol najveći teret. Danas znam da je najveći teret – ne prihvatiti je. I zato, nastavljam da dišem, da koračam, da živim. Jer, ako sam nešto naučila iz ovog iskustva, onda je to da smrt ne može uništiti ljubav – samo je pretvori u nešto tiše, ali jednako snažno
